Sve do danas, kada bi trebala biti izrečena presuda Eminu Piviću, Fikretu Seferagiću zvanom Đuka i Muharemu Tutiću, više od 22 godine u Bihaću je četverostruko ubojstvo počinjeno na gradskoj otoci kod kafića “Paviljon” 20. srpnja 1993. godine bilo tabu-tema. Tog jutra oko 3.30 sati u montažnom ugostiteljskom objektu u unakrsnoj vatri iz dugih i kratkih cijevi ubijeni su Rasim Alagić zvani Rasi, Adem Tutić, Arif Begić i Nisveta Abdagić zvana Ceca. Krim-tehničari su na mjestu zločina pronašli 114 čahura. U ratnoj ljetnoj noći opkoljenog Bihaća nekoliko minuta rafalne paljbe nije bilo ništa neobično. Pokazat će se, međutim, da je pripremljeno smaknuće trojice bihaćkih rezervnih policajaca (nesretna djevojka bila je kolateralna šteta i kao svjedok masakra nije mogla ostati živa) bilo sudbonosno kako za događaje u podijeljenoj bihaćkoj policiji tako i za sveukupne odnose u Krajini. Ovaj zločin usmjerio je tokove aktivnosti policijskih, ali i vojnih struktura 5. korpusa Armije RBiH, iz čijih redova su osumnjičeni za strijeljanje Alagića, Tutića, Begića i Abdagić. Na neki način njihovo ubojstvo povezuje se i sa sudbonosnim tragičnim događajima krajiške ratne podjele na ‘abdićevce’ i ‘korpusaše’, ali i sukobom ratnih profitera. Naime, u to vrijeme traje podjela bihaćke policije na tzv. autonomaše koje vodi Žile Saračević, načelnik CSS-a Bihać, i legalne opcije čiji su predstavnici Zijad Kadić, Irfan Felić i drugi na čelu s Mirsadom Veladžićem. Abdićev prvi policajac Saračević istjeruje “legaliste” iz zgrade CSS, a kao njegovi “tjelohranitelji” slove ubijeni Rasim Alagić, Adem Tutić i Arif Begić.
Poznavatelji tadašnjih događaja u Okrugu Bihać mogućim ocjenjuju i to da bi se rasvjetljavanjem ovog zločina otvorila Pandorina kutija drugih misterioznih smrti, poput pogibije Irfana Ljubijankića, ratnog ministra vanjskih poslova RBiH, i generala Izeta Nanića,zapovjednika 505. bužimske brigade.
Slučajno ili ne, istoga dana kada se dogodilo četverostruko ubojstvo održana je sjednica Okruga Bihać na kojoj je Ljubijankić žestoko kritizirao počinjeni zločin i tražio kažnjavanje naredbodavaca i neposrednih izvršitelja.
Slučajno ili ne, vojnici Izeta Nanića uhitili su četvoricu osumnjičenih. Smrti Irfana Ljubijankića i Izeta Nanića nikada nisu rasvijetljene.
