Svaki je život neprocjenjiva tajna, naoko svakom očita, ali ipak zastrta velom osobnosti.
Ivo Andrić, nobelovac
Dugo sam razmišljao kako i na koji način obaviti razgovor s Ivicom Ćurkovićem, legendarnim nogometašem mostarskog Veleža, beogradskog Partizana, francuskog Saint-Étiennea i reprezentacije bivše države. Znao sam da s obitelji živi u Beogradu, znao sam da se rado, s vremena na vrijeme, vraća rodnom gradu, njegovim ulicama, mostovima, novim i starim sjećanjima. A prije svega obiteljskom „zamku“ koji je, s prijateljem Ferdom Jerkićem, sagradio prije nekoliko desetljeća i u kojemu se, očito je, najradije odmara od velegradske vreve, brojnih sportskih, poslovnih, diplomatskih i inih obveza.
Nazvao sam staroga dobrog prijatelja i nakon nekoliko trenutaka dobio odgovor.
Možemo se vidjeti ovdje kod nas. Razgovarat ćemo u vrijeme svibanjskih blagdana kada Ivica dođe u Mostar i Hercegovinu. Dođite, i tako se odavno nismo vidjeli - manirom finog gospodina reče mi Ferdo Jerkić. Prvi problem riješen je na jednostavan, prijateljski način. Uvijek je tako kada se nešto dogovara s braćom Jerkić. Sa starijim Ferdom ili nešto mlađim Martinom, ljudima plemenitog kova, svejedno je.
Zašto sam se želio sresti s Ivicom Ćurkovićem?
U posljednjih nekoliko mjeseci razgovarao sam s mostarskim sportskim legendama: Muhamedom Mujićem (Leom Mesijem, prije samog Mesija), Marijanom Kvesićem, Duškom Bajevićem, Enverom Marićem i Franjom Vladićem. Stranice ovih kolumni, razmišljao sam, nije moguće zatvoriti bez razgovora s Ivicom Ćurkovićem, legendarnim čuvarom mreže, istinskom sportskom i ljudskom veličinom. I moji sugovornici uputili su me u tom pravcu.
Znao sam da put kojim sam pošao neće biti lak i jednostavan. Prije svega pitao sam se - je li moguće u okvire jedne kolumne sažeti desetljeća bogate sportske karijere, sjetiti se svih trofeja, pehara i opisati zlatna, gradska, državna i međunarodna odlikovanja. Skinuti veo osobnosti, pa i površno progovoriti o Ivici Ćurkoviću, zahtijeva knjigu debelih korica, čvrstog, najčvršćeg poveza.
Ove priče bile bi konačne i potpune da je kojom srećom, u ovom trenutku, i na ovom svijetu, Sula Rebac, neponovljivi nogometni šarmer, veliki trener i veliki čovjek. Ipak, sjećanje na slavnoga nogometaša Veleža i splitskog Hajduka i danas se može čuti. Nije lako osigurati „život“ i nakon odlaska s ovog svijeta. Ako prošetate mostarskim mahalama i splitskim kalama i povedete razgovor o slavnoj „osmici“, vidjet ćete da je to Suli uspjelo. On živi u sjećanjima zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Pa poželimo da tako bude i dalje!
Aktivna nogometna karijera Ivice Ćurkovića, prirodno je, pripada prošlosti. Ali, tu nema zbora, ona svojim sjajem pripada ovom vremenu, a jednako tako i generacijama koje će doći poslije nas. Za njih boljeg uzora, poticaja i putokaza, teško je i zamisliti.
Zato se ovom prigodom vraćamo na početak druge polovine prošlog stoljeća, na startnu poziciju u Ulicu Stjepana Radića, u ulicu u kojoj je Ivica Ćurković prohodao, u čijim dvorištima je sa svojim vršnjacima i nešto starijim prijateljima započeo nogometnu karijeru. Iz ove ulice putevi će nas odvesti do Beograda, Zagreba, Pariza, Londona, Moskve, New Yorka, i tako redom do najvećih metropola i olimpijskih igara, mega stadiona i europskih finala, na sve strane svijeta, do bijelih, žutih i crnih kontinenata. Inače, kada ne bi čuvali sjećanja iza nas bi ostala praznina, nestali bi ljudi i događaji, nestao bi dio sportske, a time i kulturne povijesti naše zemlje. To je ono što se ne smije dogoditi. Ovovremena tehnologija omogućuje sve: umnožavanja, skeniranja, deponiranja, ništa ne treba, da bi se sačuvalo, u kamen uklesati. Baš zato ništa se ne smije ni propustiti.
Tako sam jednog sunčanog popodneva pošao na dogovorenu kavu i razgovor. Znao sam da je Ivica od najranije mladosti u svemu točan i uredan. Želio sam doći u dogovoreno vrijeme i još jednom provjeriti je li to baš tako. Na polovici puta od Mostara do Širokog Brijega, nekako na četrnaestom kilometru, zastao sam u pitomom mjestu Žvatić. Ulazna kapija bila je već otvorena, a na kućnom pragu, ljubaznošću koja uljepšava susret, dočekao me je slavni nogometaš, uspješni gospodarstvenik i vješti diplomat.
Sjedimo za stolom koji podsjeća na uskrsnje svečanosti i s kojega se pruža pogled na sve strane Ivičinog tjelesnog i duhovnog utočišta. Proljetno sunce bližilo se svom zalasku. Oko nas rasuo se čist i svjež zrak, miris cvijeća, žubor potoka i lahor vjetra, kao neka tiha, ugodna glazba ponoćna.
Nakon prve čašice „mirakula“ gospođe Jerkić, pošli smo sjećanjima prevaliti razmak od polovice stoljeća. Mirno i dostojanstveno, jezikom čistim i nepatvorenim, moj sugovornik raspituje se o svemu: o detaljima ulice svoga djetinjstva, o Neretvi i njenim skakalama, o bivšim suigračima i napose o svom prijatelju Avdi Rizvanbegoviću, umirovljenom mostarskom odvjetniku. U razgovoru, Ivičine misli idu lagano i sigurno. Njegove riječi zauzimaju mjeru - ni manju ni veću od one koja je potrebna, one zapravo svjedoče o spokoju čovjeka koji je tijekom nogometne karijere dosegao razinu francuskog intelektualca i diplomate prvoga reda. Dok govori o svojoj životnoj stazi, dok obrazlaže filozofiju uspjeha i „nakon svega“, slušam ga i mislim: Bože, kako je ovo mudar čovjek i kako se ni pod teretom slave i planetarnog uspjeha, nije dao izmijeniti. Slušam ga i pitam se kako predstaviti čovjeka čija je nogometna karijera, duga 22 godine, prošla bez ijedne mrlje. Dvije stotine i dvadeset službenih utakmica u dresu FK Velež, četiri stotine i devetnaest utakmica u dresu FK Partizan, pet stotina dvadeset i osam utakmica u dresu Nogometnog kluba Saint-Etienne i dvadeset utakmica u dresu reprezentacije bivše države bez i jednog crvenog ili žutog kartona, bez ijedne službene opomene, predstavlja sportski fenomen o kojemu treba pisati.
Iz 1187. službenih nastupa i toliko suprostavljenih interesa izaći uzdignute glave i ostati iznad svega, vjerojatno je uspjelo samo mom današnjem sugovorniku - platinastom gospodinu Ivici Ćurkoviću.
A uz to, pod teretom planetarne slave, svakakvih prilika i izazova, s jednakim poštovanjem slaviti 40 godina skladne bračne zajednice i 60 godina nepomućenog prijateljstva s obitelji Mirjane i Ferde Jerkića, govori o čovjeku „kamenih“, plemenitih ljudskih zasada.
Zapravo, još više govori o čovjeku koji će prvom prilikom radije doći do svoga ishodišta, rodnoga grada i odmorišta na Žvatiću, nego do obiteljske kuće u Cannesu ili do neke druge destinacije,koja bi se njegovoj pojavi radovala i to, vjerojatno, slavila.
Pođimo redom…
Svaki čovjek obilježen je imenom i svojim prezimenom. Od kuda potječu Vaši preci?
Moje prezime može se sresti na svim stranama, a najčešće u Zagrebu. Inače, naša prapostojbina potječe s prostora Livna i Tomislavgrada. Obišao sam te krajeve.
Rođeni ste potkraj II. svjetskog rata. Ima li neki događaj koji je obilježio godine Vašeg djetinjstva?
Imao sam posve normalno djetinjstvo. Sjećam se da je otac poslom odlazio prema Kaknju i Lukavcu. Tako je cijela obitelj nekoliko godina provela u Bosni. Polaskom u I. razred osnovne škole vratili smo se u Mostar. O svemu, a najviše o meni, sestri Branki i bratu Predragu, brigu je vodila majka Ela. Moj otac, pokojni Josip, kao strojarski tehničar radio je u Sokolu i Rudnicima Boksita.
U 17. godini branili ste za prvu momčad Veleža. Sjećate li se toga događaja i tko su u to vrijeme bili Vaši suigrači? Je li se u tom sastavu netko izdvajao?
U mome malom „muzeju“ ima bezbroj fotografija, plaketa, priznanja i pokala. Jednu crno-bijelu sliku čuvam kao najdražu uspomenu. To je fotografija s mog prvog nastupa. Bio sam dječak, sa 17 godina, a oko mene već stasale nogometne zvijezde: Vlado Slišković, Dane Prajo, Zdravko Rodin, Kruno Radiljević, Bruno Repar, Sula Rebac, Vlado Zelenika, Muhamed Mujić. To je ono što se ne može zaboraviti, to je ono čemu se najradije vraćam. Danu Praju, legendarnog ‘centarhalfa’, doživljavali smo kao oca, a Muhameda Mujića, kao nogometaša koji je s lakoćom mogao odigrati sve. Njega smo posebno cijenili i s pokrićem smatrali najboljim nogometašem kojega je ova zemlja imala.
Rano ste postali velika nogometna zvijezda. U razgovoru za naš list Enver Marić kaže da ste mu u svemu bili uzor. Pričao je kako Vas je, kao dječačić, čekao u dvorištu zgrade, kako je trčao za Vama, ako ništa drugo, da bi Vam dotaknuo bicikl s kojim ste odlazili na treninge i utakmice.
U to vrijeme imati bicikl, s pumpom i mrežicama na blatobranima, bila je velika i ozbiljna stvar. Sjećam se toga bicikla i svih dogodovština iz dvorišta moje ulice. Sjećam se plavokosovog, nemirnog dječaka, koji je za nekoliko godina postao moj nasljednik i veliko europsko sportsko ime.
Inače, nogometna karijera Envera Marića zavređuje divljenje i poštovanje. Uznemirila me je vijest o njegovim zdravstvenim problemima. Sretan sam što je to iza njega i što se Mara uspješno oporavlja. Evo, i ovom prigodom ja ga pozdravljam i želim mu brzo i potpuno ozdravljenje. Iskreno suosjećam i s iznenadnom smrti dugogodišnjeg suradnika i prijatelja Seje Dugalića. Sreo sam s njegovom suprugom Amrom i hrabrio je na njenom novom životnom putu.
Nekoliko godina kasnije, praktično kao dvadesetogodišnji dječak, postali ste prvi vratar jedne moćne nacionalne reprezentacije.
Dobre igre u matičnom klubu dovele su me do statusa prvoga golmana respektabilne nogometne reprezentacije. Imao sam tek dvadesetak godina. U to vrijeme Velež je bio mali klub, a Mostar mnogima “daleko“ od svega. Nisam znao što se oko mene događa, ali sam čvrsto odlučio priliku iskoristiti i povjerenje opravdati. Bilo je to vrijeme u kojemu su na vratima Dinama, Hajduka, Crvene zvezde, Partizana, pa i Vojvodine, bila velika nogometna imena. Znao sam da je njihova „infrastruktura“ dobro organizirana i da ne smijem pogriješiti.
Vaš reprezentativni status otvorio je apetite velikih klubova. Svi su Vas željeli vidjeti u svojoj sredini. U 21. godini prešli ste u tada moćni beogradski Partizan. Možete li našim čiteteljima opisati okolnosti odlaska iz Mostara i Veleža. Na kakav ste prijam naišli u novoj sredini?
Klubovi tzv. “velike četvorke“ željeli su me dovesti u svoje redove. Na tome planu najuspješniji je bio beogradski Partizan, koji je imao obrise velikog kluba i jasno naznačen plan uspona prema europskom nogometnom tronu. Godinu dana prije mog prijelaza ocu je pronađen posao i stan u Beogradu. Tako je priča oko moga prijelaza završena. Tako se i obitelj Ćurković našla na novoj adresi. U novoj sredini bio sam dobro primljen. Nikada s tim nisam imao problema. U dresu Partizana, u razdoblju od 1964.-1972. godine, imao sam 419 službenih nastupa. Četiri godine bio sam njegov kapetan. Jedne godine bili smo prvaci Jugoslavije, a 1966. godine, u Bruxellesu, igrali smo finalnu utakmicu Kupa europskih prvaka. Naš protivnik bio je kraljevski klub Real iz Madrida. U to vrijeme i Partizan je bio europski nogometni kolos. Svojim igrama dostojno sam predstavljao klub koji me je u mnogo čemu zadužio. Godine 1964., s reprezentacijom bivše države sudjelovao sam na Olimpijskim igrama u Tokiju, a sedam godina kasnije, kao kapetan, predvodio sam je na Mediteranskim igrama u Izmiru.
Nekoliko godina kasnije, u zreloj životnoj i nogometnoj dobi, prešli ste u Saint-Etienne, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih nogometnih klubova Europe. Na koncu protiv munchenskog Bayerna igrali ste finale Kupa europskih prvaka. Potpuno istu utakmicu kakvu su ovih dana odigrali Bayern i londonski Chelsea.
Prelazak u Saint-Etienne bila je velika prekretnica u mom životu. Bio je to susret s novom sredinom, francuskom kulturom i tradicijom. Nakon početnih poteškoća jedno cijelo desetljeće ponosno sam branio boje kluba i postao jedan od njegovih simbola. Za moj Saint-Etienne časno sam odigrao 528 utakmica, nekoliko godina bio njegov kapetan, s njim osvojio 4 naslova francuskog prvenstva, tri naslova pobjednika kupa, a 1976. godine, u Glasgowu, protiv moćnog munchenskog Bayerna, odigrao i finalnu utakmicu Kupa europskih prvaka.
Desetljeće o kojemu govorim predstavlja zlatne stranice povijesti ovog kluba. Saint-Etienne postao je nacionalni simbol Francuske. Nakon finalne utakmice s Bayernom, za naš svečani prolazak u otvorenim vozilima, do palače predsjednika Republike, kapije Champs-Élysées (zamislite), bile su za promet zatvorene. Ozračje u klubu, gradu i cijeloj Francuskoj, teško je opisati. Slavljeni smo kao heroji, kao vitezovi časti i nacionalnog ponosa.
U to vrijeme, dakle, na ovoj finalnoj utakmici, Vaš suigrač i kapetan bio je legendarni francuski reprezentativac, današnji predsjednik UEFA-e Michael Platini. Što nam možete reći o ovoj nogometnoj legendi?
Michael je nogometna i ljudska svevremena legenda. Naši prijateljski odnosi nikada nisu došli u pitanje. Redovito se čujemo, razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja i savjetujemo se. Od njega se mnogo stvari može naučiti. On je jedan o rijetkih nogometnih velikana koji se uspio održati. On, Beckenbauer, Rumenige i još ponetko. Tragične su sudbine nekadašnjih nogometnih zvijezda koje nisu vodile računa o svojoj trećoj životnoj dobi. Njemački“bombarder“ Gerd Mueller čiji je rekord po broju postignutih golova, nakon punih četrdeset godina, ovih dana oborio Leo Messi, može završiti na ulici kao beskućnik i alkoholičar. Legendarnog Olivera Kahna, vratara njemačke reprezentacije, nema nigdje i tako redom. Poznajem puno nogometnih zvijezda koje su olako trošile novac, koje nisu vodile računa o trećoj životnoj dobi i koje sada žive životom socijalnih slučajeva.
Vaša nogometna karijera trajala je dugo. S aktivnim igranjem prestali ste u 38. godini života. Kako ste doživjeli taj trenutak. Jesu li klubovi koje ste, očito je, silno zadužili nastojali zadržati Vas u svojim redovima?
Uoči jedne prvenstvene utakmice obratio sam se treneru i rekao mu: - Ja se danas opraštam, ovo je moja posljednja utakmica. Sutra ću o ovoj odluci obavijestiti i predsjednika kluba. U to vrijeme branio sam odlično, suigrači su me slušali i poštovali, a publika uvijek pljeskom ispraćala. Trener nije mogao sebi doći, samo je ponavljao: Vi niste normalni! O čemu govorite, to ne dolazi u obzir! Moja životna filozofija nalagala je ovakvu odluku. Želio sam se na dostojan način oprostiti od kluba i navijača koji su me poštovali. Ne znam kako bi se osjećao da mi netko nakon desetljeća nevjerojatne ljubavi i međusobnog prožimanja uputi i jedan zvižduk ili da s tribina čujem huk „odlazi,odlazi“. Tako je završila moja nogometna karijera. I danas vjerujem da je to bila ispravna odluka.
Jeste li za vrijeme blistave nogometne karijere obavljali neke druge poslove?
Na poziv gospodina Georgesa Boulognea, tehničkog direktora nogometne reprezentacije Francuske, nekoliko godina, održavao sam seminare s najmlađim golmanima. Pored toga, uoči Svjetskog nogometnog prvenstva 1982. godine, prihvatio sam poziv i postao savjetnik i pomoćnik izborniku Michelleu Hidalgou. Francuska je imala veliki interes pojaviti se na svjetskom nogometnom prvenstvu u Španjolskoj. I ja sam želio dati svoj doprinos. Inače, ovim pozivom i priznanjem bio sam počašćen.
U mome klubu, a i izvan njega, željeli su me angažirati kao trenera ili makar kao njegovog pomoćnika ili savjetnika. Takve ponude odlučno sam otklonio. Namjeravao sam se posvetiti drugim poslovima.
Jedno vrijeme bavili ste se privatnim biznisom. Sjećam se da ste prije nekoliko godina u Mostaru, na originalan način, predstavili projekt gradnje spalionica otpadnih materijala. I ova životna faza trajala je dvadesetak godina?
U Mostaru sam završio Građevinsku tehničku školu i stekao neka temeljna znanja iz toga područja. Prestankom nogometne karijere, od rujna 1982.godine do rujna 1995. godine, obavljao sam različite dužnosti u nekoliko renomiranih francuskih poduzeća. U tvrtki Sigour Freres obavljao sam dužnost direktora Odjela za javne kontakte za Francusku i inozemstvo, u pariškoj tvrtki Stimex obavljao sam dužnost direktora odjela za javne kontakte za Francusku i zemlje trećega svijeta. U jednoj drugoj pariškoj tvrtki, obavljao sam poslove atašea za komercijalne poslove s inozemstvom, a u beogradsko-milanskoj tvrtki Imprelko-Impregilo, cijelo desetljeće obavljao sam poslove predsjednika Upravnog odbora.
U ovim tvrtkama nisam tražio plaću, urede, tajnice, niti bilo kakvu drugu infrastrukturu. Uvijek sam dogovarao naknadu sukladno postignutim rezultatima u poslu. Neopreznog čovjeka život sportaša može zavarati i u trećoj životnoj dobi dovesti u neugodne prilike. Ja sam predano radeći želio osigurati socijalni mir i obitelj zaštititi od bilo kakvih izvanrednih neprilika.
FK Partizan vodili ste u pet izbornih mandata. S obzirom na vrijeme u kojemu ste obnašali ove dužnosti, pretpostaviti je da Vam nije bilo lako.
Nakon francuske nogometne i poslovne karijere vratio sam se u Beograd i posvetio FK Partizan. Od 1989. do prosinca 2006. godine obnašao sam dužnost predsjednika kluba. U ovih 17 godina osvojili smo deset naslova prvaka države, a sedam puta bili smo pobjednici Kupa. Za 17 godina, sedamnaest titula i novi moderan, super komforan stadion, nije se moglo više. A i kako bi!
Pored dužnosti u FK Partizan obnašali ste i druge funkcije?
Od 1997.-2009. godine obnašao sam više visokih dužnosti u Nogometnom savezu Srbije i Crne Gore, više dužnosti u FIFA-i, UEFA-i, Međunarodnom odboru Pierre de Coubertin, Međunarodnom odboru Mediteranskih igara. Jedno vrijeme obnašao sam i dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije.
Za nesebičan doprinos sportu i razvitku humanističkih odnosa Vaša odličja teško je i pobrojati.
Među brojnim društvenim priznanjima i odlikovanjima rado bih izdvojio ona najvažnija:
- u rujnu 1981. godine dobio sam zlatnu medalju grada St. Etiennea i izabran za njegovog počasnog građanina;
- u ožujku 1984. godine odlikovan sam zlatnom medaljom za sport i omladinu najznačajnijim i najvećim priznanjem francuskog ministarstva sporta,
- u ožujku 1987. godine odlikovan sam i promoviran u Red viteza s Ordenom za nacionalne zasluge, odlikovanje koje mi je dao predsjednik Republike Francois Mitterand;
- u ožujku 2005. godine odlikovan sam i promoviran u Red viteza s nacionalnim ordenom Legije časti koje odlikovanje je dodijelio predsjednik Jacques Chirac;
- u rujnu 2011. godine ponovno sam odlikovan najvećim društvenim priznanjem grada St. Etiennea.
Nakon dva Zlatna priznanja grada St. Etiennea, izbora za počasnog građanina, dva najveća odličja Republike Francuske i izbora za viteza Legije časti, sjetio Vas se i rodni grad Mostar.
Svako priznanje treba zaslužiti i prema njemu odnositi se s posebnim poštovanjem. Odličju koje mi je dodijelio Sportski savez Grada Mostara iskreno sam se obradovao. Ono me vratilo u godine mojih početaka i još više vezalo za rodni grad i njegove ljude.
Kako se snalazite u svijetu diplomacije?
Iza mene je pola stoljeća uspješne sportske karijere. Obišao sam cijeli svijet i vidio sve što se očima može vidjeti. Upravo stoga nije mi teško obnašati poslove Počasnog konzula Republike Sejšeli.
U vrijeme dok ste obnašali sportske dužnosti u našoj zemlji, bjesnila su ratna razaranja. Kako ste proživljavali dramatične trenutke rodnog grada. Jeste li imali ikakvih neugodnosti?
Na ožiljke nerado spuštam ruke i vraćam svoje misli. Ja sam rođen i odrastao u ovom gradu. Sudbina Mostara u neku ruku i moja je sudbina, njegova nesreća na poseban način i mene pogađa. Moj brat Predrag zatekao se u vrtlogu ratnih sukoba i ovdje je poginuo od metka nepoznatog snajperiste. Njegova smrt teško me je pogodila.
Živeći izvan Mostara nisam imao nikakvih, baš nikakvih problema. Moja kći Ela vodi privatni posao, a kći Ana radi kao prevoditeljica. Ni one se nikada nisu požalile i kazale da su imale probleme što je njihov otac Ivica Ćurković katolik i Hrvat iz Mostara.
Vašoj starijoj kćeri dali ste ime pokojne majke Ele ?
U životu čovjeka ništa se po dubini osjećanja ne može mjeriti s pažnjom i ljubavi majke. Kako se na drugi način zahvaliti ljudima koji su mi život dali i nesebičnu ljubav darovali. Sjećam se moje majke i njenih strepnji: jesam li se naspavao i odmorio, jesam li doručkovao, ručao i večerao, je li mi sve očišćeno i izglačano, hoće li me netko povrijediti, jesam li sretno doputovao i hoću li se sretno vratiti. .. Često sam se pitao je li ona i jedne noći bezbrižno zaspala. Da sam dobio sina, on bi nosio ime mog pokojnog oca Josipa.
Vjerujem da ste se odmorili i da se s novim elanom vraćate brojnim obvezama. Kada Vas ponovno možemo očekivati u “starome kraju“?
Nikada nisam „otišao“ iz Mostara i Hercegovine. I ove godine svibanjske blagdane i nekoliko dana iza toga, proveo sam u našem odmorištu na Žvatiću. Supruga Snežana za svoje umjetničke porive zna pronaći ovdje inspiraciju. Na koncu, ovdje su naši Jerkići, prijatelji i poznanici, lijepo nam je i zato se uvijek rado vraćamo. Do neke nove prigode srdačno pozdravljam čitatelje Vašeg lista, koji sam ovih dana, za vrijeme boravka u Hercegovini, redovito čitao.
