”Šteta je jedino u tome što Bosna nikada nije bila država.”
Za vrijeme poraća ovo svetogrđe izgovorio je nitko drugi do Jacques Paul Klein, umirovljeni američki general, posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju. Njegovu izjavu 3. veljače 2000. godine objavio je sarajevski dnevni list Avaz.
Veliki general nije znao dvije stvari:
Ne zna da je moćno Bosansko Kraljevstvo postojalo do 1463. godine, a da je njegova domovina još tri stotine godina bila obična kolonija engleskog kraljevstva. Godine 1783. tajnim je kanalima diplomacija Dubrovačke Republike zamoljena pomoći narodu budućih Sjedinjenih Američkih Država da stvore samostalnu državu po modelu tada najmodernije tvorevine - Dubrovačke Republike.
Očito je da časni general i posebni izaslanik o povijesti ne zna ništa, a došao je u našoj zemlji zavesti red, uspostaviti državnu zajednicu i funkcionalan pravni poredak - ono što je conditio sine qua non - uvjet bez kojega se ne može.
Nije samo ova bedastoća obilježila mandat posebnog izaslanika Ujedinjenih naroda. Zato je korisno, s vremena na vrijeme, vratiti sjećanja na značajne osobe i važne događaje.
Zavirio sam u uredsku arhivu i pronašao dokumente dostojne povijesne pozornosti. Oni svjedoče što se može dogoditi kada u tvojoj kući drugi uvodi red.
• Oslobađajuća presuda
Početak stoljeća bio je uzbudljiv!
”Znamo tko je ubio doministra Jozu Leutara!
Sve znamo!
Imamo svjedoke!
Imamo i dokaze!”
Ovo je prije dvadeset i dvije godine, urbi et orbi, izgovorio umirovljeni američki general i posebni izaslanik Ujedinjenih naroda. Govorio i otišao.
Nestao je, a pred Sudom Bosne i Hercegovine, i dandanas, raspetljava se “enigma” o ubojstvu Joze Leutara.
Pravosudnom igrokazu nema kraja. Nema kraja, a od samog početka običnom promatraču sve je jasno.
Sve je kristalno jasno!
Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Sarajevu od 12. studenoga 2000. godine general Ivan Andabak, Dominik Ilijašević, Zoran Bašić, Željko Ćosić, Jedinko Bajkuša i Mario Miličević oslobođeni su optužbe da su, tijekom ožujka 1999. godine, u namjeri rušenja Federacije Bosne i Hercegovine, njezina ustavnog poretka i njezinih najviših tijela, lišili života Jozu Leutara, doministra unutarnjih poslova FBiH. Od vremena prvostupanjske presude protekle su 22 godine. Ni dandanas nema odgovora na pitanje - tko je i zašto lišio života iznimno važnu osobu? A posebni izaslanik Ujedinjenih naroda reče:
”Sve znamo!
Imamo svjedoke!
Imamo dokaze!”
• Gdje je milijun naših maraka?
Nema odgovora na još jedno zanimljivo pitanje. Istina, nitko ga više i ne postavlja. Zaboravilo se! Posebni izaslanik morao bi znati u čijem je džepu ostalo pola milijuna maraka. Osobi koja otkrije ubojicu ministra Leutara Vlada Federacije Bosne i Hercegovine odobrila je nagradu u iznosu od milijun maraka. Vlada se obvezala nagradu isplatiti u trenu kada presuda postane pravomoćna. Dakle, kada se u sudskom postupku, konačno i pravomoćno, utvrdi da je ta osoba govorila istinu.
U našoj zemlji sve je moguće.
Pa i ovo!
Po nalogu Ministarstva unutarnjih poslova, Federalno ministarstvo financija prije pravomoćnosti presude isplatilo je pola milijuna maraka. Nije to malo, gospodine generale!
Druga polovina - pola milijuna maraka - isplaćena je lažnom svjedoku. Lažni svjedok nije izložen kaznenom postupku i progonu. Lažni svjedok nije pozvan vratiti pola milijuna maraka. Kome nije jasno da iza ubojstva doministra Joze Leutara ne stoje gospodari života i bankovnih računa?
”O, sram i grdoba”, pjevao je veliki Njegoš.
Početak istražnog kaznenog postupka u predmetu zvanom “Leutar” upućivao je na oprez. Petog studenoga 2000. godine Federalno ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je službeno priopćenje. Tijekom dana priopćenje je zvonilo iz sata u sat. Uznemirilo je skupinu izabranih branitelja. Autora kolumne na poseban način.
”Dobrovoljna predaja Jadranka Lučića istražnom sudiji Kantonalnog suda u Sarajevu direktna je posljedica intervjua branitelja optuženog Željka Ćosića, poznatog mostarskog advokata Josipa Muselimovića. Radi sprečavanja špekulacija oko Lučićeve predaje, javnosti želimo predočiti izjavu advokata Josipa Muselimovića jer ona može doprinijeti nepotrebnom kompliciranju u ovom osjetljivom slučaju.”
Ministar unutarnjih posla otvoreno prijeti obrani!
Zavirio sam u uredsku arhivu, u stare odložene spise, i pronašao Večernji list od 9. kolovoza, zanimljive 2001. godine. Tog dana objavio sam kolumnu koju dijelom prenosim.
• ČETVRTKOM OTVORENO
”U vrelim ljetnim danima nije lako razmišljati. Nije lako pisati ni o trenucima odmora. Očekivane dane predaha pritisnula je društvena tjeskoba. Tjeskoba na ulici, u kući, u stanu, u duši. Nije lako izgraditi državnu zajednicu u kojoj će funkcionirati pravosudni sustav. Kako nakon odmora živjeti u zoni sumraka, bezakonja i samovolje? Kako odgovoriti izazovima odvjetničkog poziva? Kako sačuvati osobno i profesionalno dostojanstvo? Kako javno govoriti kada na drugoj strani vlada muk i iščekivanje? Sveučilišni profesor dr. Zvonko Miljko ima zanimljivu krilaticu: ‘U našem narodu ima svakakvih kletvi. Najteža je ona - dao Bog pa u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini bio odvjetnik!’”
• Tajna hotelskog apartmana
Jednog popodneva u uredu se oglasio telefon.
Čovjek ugodna glasa, jasne dikcije i lijepog sloga pita kako bismo se mogli vidjeti.
”Imam potrebu s Vama razgovarati.”
Nakon kraćeg razgovora pita me - idem li nekada prema Tuzli?
”Tako bi mi bilo najlakše, umirovljenik sam”, reče mi.
Kada sam mu rekao da u tom smjeru nemam planiranih putovanja, upita me: “Kada dolazite u Sarajevo i bismo li se tom prilikom mogli vidjeti?”
S čovjekom pristojna izgleda i pristojna ponašanja sreo sam se u
sarajevskom hotelu Bosnia.
Zametnuo se zanimljiv razgovor.
”Muči me jedno saznanje”, poče moj sugovornik pričati.
”Ne znam kako ću ga iz sebe izbaciti. Ako progovorim, evo problema.
Strahujem za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji.
Vidite kakva su ovo vremena i što se sve događa.
U jednom srednjobosanskom hotelu odsjedali su…”, pa nabraja.
”Tu je sve dogovoreno.
Na suca Salema Misu radili su veliki pritisak.
Inzistirali su na osuđujućoj presudi.”
Često se sjetim časnog imena suca Salema Mise.
Nije podlegao pritisku gospodara života.
Opsežan infarkt učinio je svoje.
Ispisao je jednu od najsvjetlijih stranica bh. pravosudnog sustava.
Neka počiva u miru Božjem!
Priču mog sugovornika znaju i drugi.
Od optuženičke klupe još su daleko ubojice Joze Leutara.
Ugodnije je u zastupničkim nego na optuženičkim klupama.
• Upad u Hercegovačku banku
Onima što su u oklopnim transporterima ušli u privatnu Hercegovačku banku, eksplozivom raznijeli sefove u kojima je bio novac pet tisuća gospodarskih subjekata i stotinu tisuća štediša, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch dao je imunitet od kaznenog progona. Samovolja i bezakonje na svakom koraku.
• Upad u odvjetnički ured
Prilikom nezakonita upada u prostorije privatne Hercegovačke banke, unatoč protivljenju službe osiguranja, pripadnici SFOR-a “navratili” su u odvjetnički ured Bernardice Čović i Drinke Zadro. “Sila Boga ne moli”, kaže jedna pučka uzrečica.
U povijesti grada Mostara, ove države, pa i one koja je nestala, na ovakav način nikada se nije upadalo u odvjetničke urede. Nikada odvjetnička profesija nije doživjela takvo bezakonje i poniženje. U ulozi predsjednika Odvjetničke komore uputio sam oštar, za neke i preoštar, protest Federalnom ministarstvu pravosuđa.
Opisujući dolazak Austro-Ugarske Monarhije, Ivo Andrić pripovijeda:
”Za upravitelja Otesa, malog kotarskog središta u blizini Sarajeva, došao je omalen, golobrad i bezbrki Austrijanac iz Koruške. Zbog ponašanja i nametanja samovolje, došao je u sukob s mještanima. Bio je smijenjen. Otišao je nesretan zbog gubitka položaja i privilegija u uvjerenju da je iza sebe ostavio domoroce i nepopravljive primitivce, a u cijelom su Otesu, od najmanjeg djeteta do šugava mačeta, u još dubljem uvjerenju da je njima dvije godine upravljao lud, potpuno lud i neuračunljiv čovjek.”
Tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch prepoznao se. Teško se uvrijedio. Spremao se žestoko uzvratiti. Njegov nasljednik Paddy Ashdown (1941. - 2018.) autoru kolumne i pok. Žarku Buliću, odvjetniku iz Sarajeva, pripremao je odluku o zabrani obavljanja odvjetničkog poziva.
E, tako je to kada u tvoju kuću dođe strani upravitelj i počne uredovati!
Tada se može ministra ubiti, u privatnu banku tenkovima upasti, odvjetnički ured pretresti i odvjetniku rad zabraniti.
O tempora, o mores!
Koncem prošloga mjeseca u Sarajevu i na obalama sinjeg mora, u Neumu, okupila se bjelosvjetska diplomatska elita u namjeri pomiriti suprotstavljene stavove i zemlju vratiti na daytonske tračnice. S ovako uspavanom, površnom i neodlučnom međunarodnom zajednicom nije se dobru nadati. Dvadeset i sedam godina zemlju drže - “ni na nebu, ni na zemlji”.
Kako vrijeme odmiče, u mojoj glavi sve čvršće živi misao da bi Daytonski mirovni sporazum mogao biti sofisticirana međunarodna podvala.
Podvala koja će, moguće za moga života, pokazati svoje planove i granice novih državnih tvorevina. Temeljni demokratski postulati i načela pravne države izvrgnuti su ruglu.
Visoki predstavnici poput omalenog, golobradog i bezbrkog Austrijanca iz Koruške bilo bi bolje da u zemlju nisu nikada došli. Tako Ivo Andrić piše: “Od svih vezira, najbolji je onaj što je iz Istanbula pošao, do Novog Pazara došao, vratio se, i u Bosnu nikada nije zagazio.”
Na Balkanu mira biti neće!
”Od drveta namijenjenog za motiku, krampu i lopatu, ne može se violina praviti”, kaže jedna pučka mudroslovica.
Ljudi bi htjeli zaboraviti period kad je Hrvaska bila država 😪 Jasenovca ....