Od posljedica trovanja, u pedeset i četvrtoj godini prije Krista, preminuo je rimski car Klaudije. Povijest svjedoči da je bio mudar i pravedan vladar, ambiciozan i sposoban graditelj. Otrovala ga je jedna zla žena koja je na prijestolje željela dovesti sedamnaestogodišnjeg sina kako bi, preko njega i umjesto njega, vladala velikim Rimskim Carstvom. Nekoliko godina kasnije, kada je učvrstio vlast, majku trovačicu svojom rukom ubio je njezin sin – novi rimski car Gaj Julije Cezar. Tko mačem bije, od mača gine, kaže drevna pučka uzrečica.
U starim knjigama pročitao sam da je posljednji tjedan zime – onaj koji vodi u proljeće – vrijeme prirodnih mijena i ozbiljno prevratničko doba. Tako je glasovita rimska proročica upozorila moćnog cara Gaja Julija Cezara da se za vrijeme rata, jednako tako i mirnih dana, čuva martovskih ida, a napose njezina petnaestog dana. Kako je car Gaj Julije Cezar, četrdeset i četvrte godine prije Krista, baš tog petnaestog dana martovskih mijena ubijen, glas o proročici nadaleko se pročuo. Ona sve zna i sve može predvidjeti, govorilo se po drevnom Rimskom Carstvu.
Netko tajno, netko javno, netko danju, netko noću, uglavnom – svatko je išao rimskoj proročici i tražio naznake svoje sudbine.
Tako su u drugoj polovini prošlog stoljeća ljudi odlazili babi Vangi (1911. – 1996.), slijepoj bugarskoj proročici.
Danas nema rimske proročice.
Nema ni babe Vange.
Čovjek ne zna kome bi se mogao obratiti i potražiti naznake sudbine naše osakaćene, ponižene i sklepane daytonske domovine.
Ako bi proročanstvo potražio u skupštini jednog ili drugog entiteta ili u Predsjedništvu države, tamo bi mogao čuti svega i svačeg. Uglavnom ništa dobro, utješno i ohrabrujuće.
Zato, čaršija priča da naša politička elita, nekad javno, a najčešće tajno – kao nekada kod babe Vange – odlazi do moćnih veleposlanstava da vidi što će biti sutra, što će biti za godinu dana, kako će završiti naše razigravanje i tko će odsvirati kraj maratonskim produžecima.
U posljednjih dvadeset i pet godina, pod krovovima obaju parlamenata, i u svakome od triju predsjedničkih ureda, kako Splićani kažu: Vlada ludilo, brale! Zato ozbiljni znanstvenici govore da ovoj zemlji ne mogu pomoći seizmolozi, sociolozi i virolozi; zapravo da je ona, nikom kriva i nikom dužna, pretvorena u psihijatrijski slučaj. Ozbiljan psihijatrijski slučaj s daytonskim sindromom teške ovisnosti – ovisnosti o volji dvaju entiteta i jednog Distrikta, međunarodne zajednice i Međunarodnoga monetarnog fonda, visokog predstavnika i nekoliko moćnih veleposlanika.
Bosanski lonac je uzavreo. Šišti i kipti na sve četiri strane; samo što nije eksplodirao! U punoj životnoj zrelosti, ni sam sebi ne mogu reći gdje se naša zemlja danas nalazi. Ne znam, jer dugo živimo u vremenu u kome se ni usred lijepog dana ništa ne može predvidjeti. U jednom trenu oblaci se znaju navući, brda se znaju zamračiti i sastaviti kao obrve iznad očiju, i – eto nevremena!
Vjerojatno je, zbog ovako burnih mijena, zaživjela pučka uzrečica: Čuvaj se Bosne jer je ona pocijepana kabanica kroz koju odasvud puše!
Godinama nitko pukotine ne zašiva i sastavlja, a ona, u brizi, pogled oborila, i u dubokoj neizvjesnosti osluškuje sudbinu svojih ranjivih granica.
Jesu li usred proljeća, najljepšega godišnjeg doba, našom zemljom zapuhali neugodni svibanjski vjetrovi? Jesu, jesu! Zapuhali i ne stišavaju se!
Ne stišavaju se jer se, s vremena na vrijeme, po stranačkim i inim potrebama, potpiruju. Danas jedni, sutra drugi, a bude dana kada svi zajedno bosanski lahor znamo pretvoriti u orkansku hercegovačku buru koja sve pred sobom ruši i u led zakiva.
Slavni ruski pjesnik Sergej Jesenjin (1895. – 1925.) pjeva:
Đavo da je nosi, mećava je prava, u krov bijele čavle k’o da zakucava...
Davno je sve izopačeno i sve pošlo naopako i kako ne treba. Minuli rat po zemlji je posijao sjeme koje svako malo niče sve bujnije i bujnije. Nesporazumi se šire iznad svake mjere i svake potrebe. Nije vrijeme za stilske vježbe, kritičke osvrte i političke analize; ovo je trenutak u kome se mora progovoriti političkom odlučnošću. Svako zajedništvo, i ono među najbližima, može se dovesti u pitanje. Ne može postojati samo naše – domoljubno i nepogrješivo i vaše – secesionističko i pogrešno mišljenje.
Ne može u našem dvorištu niknuti cvijet čije sjeme nismo zajedno posijali, zalijevali i podizali.
Konačno, sve je moguće jer živimo u zemlji političkih, duhovnih i svakakvih vjetropira. Istina, nisam čuo da su se pojavile trovačice poput onih iz vremena rimskog cara Nerona, ali sigurno je da se prostor iz dana u dan zagađuje i da postoji tajna ruka koja ukloni jednog, a dovede drugog, da bi polovicom Bosanskog kraljevstva mogao vladati kako hoće i kako želi. Predugo traje agonija jedne zemlje i njezinih naroda.
Davno je bila 1463. godina!
Protjerana iz svoje zemlje i moćnog kraljevstva, posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1425. – Rim, 1478.), kao izbjeglica i prognanica, svoj životni smiraj našla je pod svodovima rimske crkve sv. Marie Aracheili. Teško bolesna i svjesna kraja životnog puta, pozvala je javnog bilježnika Antu Jurina, svećenika Splitske biskupije na službi u rimskoj crkvi sv. Petra, da joj, po važećim propisima, sačini oporuku. Za svjedoke oporuke pozvala je – ne jednog nego sedam svećenika franjevačkog reda.
Kako je kraljica govorila tako je javni bilježnik zapisao, a sedam svjedoka svojim potpisima posvjedočilo:
Za troškove pokopa ostavljam dvije stotine dukata. Ako se vrati na kršćansku vjeru, svoje kraljevstvo ostavljam sinu Sigimundu. Ako to ne učini, svoje kraljevstvo ostavljam kćeri Katarini. Ako se ni ona ne vrati i obnovi kršćanske korijene, svoje kraljevstvo ostavljam papi Sikstu IV., neka njime upravlja po svojoj mudrosti...
Kraljica odlučila, notar oporuku po propisima sačinio, sedam svećenika franjevačkog reda potvrdilo – amen. Ni jedan odvjetnik na ovom svijetu takvu oporuku ne bi mogao osporiti i poništiti. No, u ovom času, to je potpuno nevažno!
U prvoj godini svog mandata članovi Predsjedništva naše zemlje požurili su do Vatikana i pape Franje. Jedan, drugi i treći u Vatikanskom muzeju vidjeli su oporuku posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. I što?
Narod kaže: Martin u Rim, Martin iz Rima.
Jer nitko ne reče da bi Povelju posljednje bosanske kraljice trebalo povratiti i pohraniti u državnom muzeju. Ni jedan od članova Predsjedništva ne reče da bi, nakon pet stotina godina rimske samoće, zemne ostatke posljednje kraljice trebalo prenijeti i u njezinoj Bosni, u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stolovala, pokopati.
Istina, po povratku iz Vatikana, jedan član Predsjedništva kaže da mu je papa Franjo rekao kako Bosnu u svom srcu nosi. Nije to kurtoazna diplomatska izjava, kao što nisu bile prazne ni emocije sv. pape Ivana Pavla II. Nemam pouzdan podatak, ali siguran sam da na svijetu ne postoji zemlja koju je Sveta Stolica po svom primasu, u kratkom razdoblju, tri puta posjetila. Tri puta za trinaest godina!
Usred krvavog ratnog sukoba, kada je zemlja bila na izdisaju i pred posljednjim pomazanjem, po cijenu života, papa Ivan Pavao II. (1920. – 2005.), 12. travnja 1997. godine, posjetio je Sarajevo. Da bar malo zacijeli nerazumne daytonske podjele, teško bolestan i gotovo nepokretan, posjetio je Banju Luku 22. lipnja 2003. godine. Konačno, dobrohotni papa Franjo, našao se u Sarajevu 6. lipnja 2015. godine.
Najmoćnija zemlja svijeta zlatnim slovima u svoju povijest bilježi dan kada ju je posjetio Sveti Otac. Našoj zemlji to ne znači puno. Oni koji svoju vatikansku prtljagu još nisu ni raspakirali, dopustili su da se ulica, drvljem i kamenjem, obruši na vjerska prava jednog naroda i kardinala Vinka Puljića, nazove ga najpogrdnijim imenima i zaprijeti ubojstvom. U srijedu, 20. svibnja na naslovnicama domaćeg i inozemnog tiska osvanula je fotografija stasitog Mostarca kako nad glavom uzoritog kardinala maše sjekirom-satarom i kako sarajevsku katedralu čuvaju teški transporteri i do zuba naoružani čuvari reda i mira. Za jednu zemlju veće sramote nije moglo biti.
Očito je da postoje prostori kojima povijest nije učiteljica života pa iz dana u dan srljaju u nove pogreške i nove nesporazume.
Petnaestog svibnja 2002. godine Ivica Račan (1944. – 2007.), predsjednik Vlade Republike Hrvatske, poput njemačkog kancelara Vilija Brandta (1913. – 1922). posjetio je Bleiburg, kleknuo, zapalio svijeću i rekao:
“Želim uputiti iskrenu sućut svim žrtvama koje su, na bilo koji način, ovdje položile svoj život. Želim odati počast svim žrtvama prošlih sukoba, neovisno o tome uime kojih su ideologija i politika zločini počinjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas to činim žrtvama Bleiburga. Jasenovac i Bleiburg svjedočanstvo su zločina i opomena da se nigdje i nikada ovo ne smije ponoviti”.
Nakon ovog državničkog naklona stvari su morale krenuti drugim tijekom i mirnijim vodama. Uzavrelom bosanskom loncu ljutu papriku dodala je nerazumna izjava omalenog, bljedolikog, a visokorangiranog političara, jednog posvećenog, rogobatnog i zabrađenog duhovnika i neusuglašena izjava nekoliko članova PEN-a – Međunarodne udruge književnika, pjesnika, novelista i izdavača.
Kada nakon svih nesreća u javni prostor i među posvađane narode odu ovakve izjave malih političara, mutnih duhovnika, i kada penovsku scenu napuštaju najveći pjesnici i književnici: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Josip Mlakić, Željko Ivanković, Ivica Đikić, razuman čovjek mora se upitati – kakva se oluja iza brda valja i može li u našoj zemlji biti dugotrajnog mira? Ne postoji ni jedan čovjek i ni jedna država koji za svog vijeka ne dobiju neku zakrpu i neki rastvoreni šav. Ali ovo što se događa s našom zemljom, prešlo je svaku mjeru i svaku potrebu.
“Dobra iskustva koriste, a zla nisu uvijek uzaludna”, piše i tješi nas naš nobelovac Ivo Andrić.
Vodeći katolički svećenik Toma Akvinski (1225. – 1274.), filozof kojega uspoređuju s Platonom i Aristotelom, u svojim djelima pisao je o etici i moralu, pljački i prijevari, o lihvarstvu i bezakonju. U kapitalnom djelu O Državi/De civitas Dei, piše:
“Kada se od države odmaknu zakoni, što je to nego razbojnička pećina?!”
Kako naša zemlja treće desetljeće živi po načelima čopora i bezakonja, ovu kolumnu krstio sam primjerenim imenom i stihom:
Bosnom tuga probeharala, mene moja zemlja razočarala.•
