O posljednjem desetljeću minulog stoljeća povijest će pisati kao razdoblju velikih lomova, obračuna i obrata. Na istoku, zapadu, sjeveru i jugu uzburkanog planeta postoje stabilne državne zajednice s definiranim granicama, razgranatim diplomatskim odnosima i stabilnim gospodarskim sustavima.
Piše: Josip Muselimović
U ideološki, gospodarski, kulturno i strateški podijeljenu svijetu teško se rađaju nove državne tvorevine, a još teže mali narodi mogu doći do punine identiteta, političkog, gospodarskog i kulturnog statusa i napretka.
Težak je put do potpune samostalnosti i neovisnosti.
Pogotovo je teško u državi u kojoj svatko vuče na svoju stranu i živi s osjećajem da je tu gdje ne bi želio biti, gdje ga ne podnose i gdje ga ne žele. Zapravo, naši narodi žive u vremenu svođenja starih računa i nesporazuma koji drijemaju i kao vulkanska lava čekaju trenutak u kojemu će progovoriti i još jednom sve zapaliti.
Zaista, stari nesporazumi čekaju priliku da se podmuklo oglase pa, ako treba, i pokriju dekorom pobijenih, nestalih i neosvećenih. Zato se često može čuti da je Bosna, s njom i Hercegovina, zemlja zaleđenog mira i nedovršenih ratova. Naša prošlost teška je, bolna i tragična. Vrijeme prolazi, a nikako da se razvedre daljine i zemlja obasja suncem pravde, i da, nikome kriva i nikome dužna, prestane biti depo za jad, otpad i nesreću.
Prošlost se ne može i ne smije zaboraviti. Ona se mora poznavati i ispravno tumačiti, a nekadašnje Kotromaniće, Obrenoviće, vezire i maršale pustiti da u miru i spokoju počivaju. Ukratko, i konačno treba shvatiti da na davnu prošlost ne možemo biti ponosni i da se treba osloboditi beskrajnog kruga obračuna. Koliko god su različiti putovi kojima su se naši narodi kretali, mora se poštovati svako Božje stvorenje. Često se ponašamo kao poluslijepi ljudi koji ne vide da se krećemo oštrim rubom podjela koje nas mogu gurnuti u novu 1941. ili 1992. godinu.
Svejedno je!
Zla jedna, zla i druga!
Tijekom godina obračuna nagomilalo se čudnih postupaka koji kod nekih ljudi izazivaju poriv za obračunom i poravnavanjem svojih trauma i tragedija.
Živimo u vremenu dominacije kolonijalne politike velikih sila i formiranih saveza.
Na koncu, tako je bilo uvijek.
Veliki i moćni bore se za svaku kotlinu u kojoj žele uspostaviti svoj red, svoju upravu i svoje baze. A onda, kada se uprava osigura i baze postave, sve mora biti onako kako odgovara njihovim interesima. Na kraju svega: "A tebi, k'o psu u sindžiru, bacit će mrve, o, sram i grdoba", pjeva slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić.
Sram i grdoba postali su općeprihvaćene norme ponašanja. Nikoga nije sram, pa ni onog državnika koji visokom predstavniku poručuje: Pokazat ću ja tebi srednji prst!
A narod trpi, sluša, šapuće i tješi se pričama u kojima živi njegova neuništiva želja za pravdom, za sretnijim vremenom i boljim susjedskim odnosima.
Nasreću, još postoje mudri i posvećeni ljudi koji sustavno zagovaraju mir i dogovor.
Ne smijemo se vraćati u 1382. godinu pa kazati da je Herceg Novi prva bosanskohercegovačka pomorska luka jer ju je podigao Tvrtko Kotromanić, niti reći da je srpsko ono što su car Dušan i bosanski knez Ostoja prije zamalo tisuću godina prodali Dubrovačkoj Republici.
Puno je mjesta i krajeva koji su nakon Drugog svjetskog rata završili tamo gdje nikada nisu bili. Crtači novih granica idu u sferu infantilnih političkih idiota. Slavni nobelovac Ivo Andrić savjetovao je da svaku riječ u ustima treba dobro omućati, pritisnuti je svom snagom i vidjeti može li ona to izdržati pa tek onda pustiti je izaći van.
Jer izgovorena, a još više napisana riječ, u svijesti zamagljenog uma može potaknuti postupak nezapamćenih razmjera. U zemlji koja je, s kraja na kraj, polivena visokooktanskim benzinom jedna žigica može izazvati požar koji nitko i ničim neće moći ugasiti.
Na Vidovdan 1989. godine, pred stotinu tisuća razjarenih ljudi, Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije, uzviknuo je:
- Opet smo u bitkama i pred bitkama koje nisu oružane, ali ni takve nisu isključene.
Bio je to početak njegova puta prema statusu ratnog zločinca i haaškog pritvorenika
U knjizi "Završna reč" njegov branitelj, glasoviti beogradski odvjetnik Toma Fila, piše kako je umoran od puta i svega pošao na Zlatibor, na kraći odmor.
"U holu hotela", piše, "sreo sam starog i iskusnog srpskog političara Dragoljuba Markovića, velikog protivnika politike Slobodana Miloševića. Njegovu suprugu Miru, kao bratičnu, nije priznavao za svoj rod, za rod Markovića. Dok smo držali ruke u pozdravu, na sav glas, da svatko može čuti, Draža reče: Zaplakat će Srbija što je za svog predsjednika izabrala Slobodana Miloševića!"
Danas našu unesrećenu i osakaćenu zemlju tresu poruke s vidovdanskog skupa na Kozari. To su izjave koje, poput marljiva crva, rastaču sve, svako drvo, pa i najtvrđu bosansku bukovinu. A kako neće krhku, sklepanu i klimavu državnu daytonsku tvorevinu.
Vrijeme je da se suprotstavljeni interesi uvedu u zajedničku brazdu. Za to treba političke mudrosti, pribranosti i sposobnosti. Iscrpile su se rezerve narodnog strpljenja. Neće dobro proći onaj koji misli da može kako hoće, da mu nitko ništa ne može, da je on potreban drugima, a ne drugi njemu, da on ne ovisi o njihovoj volji, nego oni o njegovim odlukama. A ne vidi da se već odlomio i da kao stijena klizi niz opasnu strminu prema svome ponoru.
Teško je račvast kolac u zemlju zabiti.
Teško je, ali mora se.
Previše kasnimo.
Jednako tako, kasni i bruxelleska diplomacija. Vrata Europske unije još su poluotvorena, vjerojatno ni tamo ne znaju kako će nas urediti i kako u zajednicu uvesti. Inače, ako se to ne dogodi, ostat ćemo opasno balkansko klizište, tamni vilajet i prokleta avlija koja ne zaslužuje ništa drugo osim trajnih sukoba i nesporazuma
Kada putnik i namjernik dođe nadomak Kreševa i Kraljeve Sutjeske, Travnika i Fojnice, mora zastati i razgledati krajolik prepun sklada i prirodne ljepote. S lijeve i desne strane puta, uz obalu rijeke Bosne i njezine posestrime Lašve, od zavoja do zavoja, gusti, zeleni šumarci okolnih brežuljaka i crveni krovovi odmaklih kuća stvaraju privid najljepše razglednice.
Takvi su i ljudi koji taj prostor nastanjuju. U ophođenju su ponosni, jednostavni, srdačni, tiho govore, tiho se smiju, oprezno koračaju kao da nikoga ne žele uznemiriti.
Dostojanstvo na svakom koraku.
Odavno vjerujem da na prostoru središnje Bosne žive nešto drugačiji, pobožniji i razumniji ljudi.
Po bijelom svijetu mogu putovati vlakom i avionom, ali Bosnom najradije putujem pješke. Na tom putu moje se uho smiri i odmori, piše nobelovac Ivo Andrić.
Danas se Bosnom ne putuje pješice.
Noću nikako.
Danas je Bosnu najbolje preletjeti.
Jer nikada ne znate tko bi vas mogao presresti, napasti, opljačkati i ubiti.
Ubojstva Joze Kafadara, uglednog i imućnog čovjeka iz Viteza, starog i nemoćnog Nikole Crnoje iz Kraljeve Sutjeske, uzburkala su duhove. Ni prvo ni drugo nije rasvijetljeno, nije dokazano.
Dvije mrtve nedužne glave, a ubojicama ni traga ni glasa.
U lipnju 2023. godine okončana je pravosudna farsa oko ubojstva generala Vlade Šantića. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine kaže da nisu odgovorni oni koji su bili optuženi, a svi su 8. ožujka 1995. godine bili u bihaćkom hotelu Sedra. Zna se da je general Vlado Šantić bio u žučnoj raspravi s generalom jedne druge vojske. Svatko je čuo zapovijed: - Odvedite ga na spavanje! Svatko je vidio tko je postupio po strogoj vojničkoj zapovijedi, tko je generala odveo i razoružao i tko ga nije vratio za njegov stol.
Sve se zna osim toga tko ga je lišio života.
Svi optuženici oslobođeni su kaznene odgovornosti.
Dana 15. siječnja 2014. godine, u sudnici Vrhovnog suda, između stolova Velikog vijeća, Tužiteljstva i obrane, vladala je zgusnuta tjeskoba i neizvjesnost. Kada je predsjednik Vijeća priopćio odluku da su optuženici oslobođeni kaznene odgovornosti za ubojstvo doministra unutarnjih poslova Joze Leutara, zavladalo je oduševljenje.
Na optuženičkoj klupi bili su nedužni ljudi, a nikada nije podignuta optužnica protiv onih koji su lažno svjedočili i za tu "uslugu" primili veliki novac.
Dana 19. prosinca 2001. godine svjedok na kojemu je optužnica zasnivala svoju tvrdnju, kaže:
"Kada sam došao u Njemačku, počeo sam se baviti kriminalom. Kockao sam, gubio i dobivao, kao i svaki drugi hazarder. Obilazio sam Švicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Švedsku i Dansku. U Stuttgartu sam počinio pljačku i pokušao ubiti jednog čovjeka, čuvara. Pobjegao sam u Nizozemsku. Tamo sam počinio pljačku. Pucao sam na policajca koji me uočio. Trenutačno sam u Zenici, izdržavam kaznu zbog silovanja".
Eto, na iskazu svjedoka - ubojice, razbojnika i silovatelja, Tužiteljstvo je započelo kazneni postupak protiv skupine nesretnika koje je netko odabrao, poredao i izložio višegodišnjim patnjama. Zna se tko je ovog svjedoka vodio u tuzlansku bazu i tamo uvježbavao što će u postupku govoriti.
Može li biti većeg pravosudnog grijeha i propusta?
Zna se i tko je, protivno odluci Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, za lažno svjedočenje svjedoku dao "napojnicu" tešku pola milijuna maraka. Zna se tko je prije pravomoćnog okončanja kaznenog postupka suradnicima visokog predstavnika isplatio pola milijuna maraka.
Pola milijuna maraka tamo, pola milijuna maraka 'amo.
Nije malo!
A ubojice ni na vidiku!
Ovim postupcima naše pravosuđe pretvoreno je u pravno čudovište. - Kada se od realnog života odmaknu pravo i pravičnost, što je to drugo nego razbojnička pećina? - prije osam stoljeća pisao je sveti Toma Akvinski.
