Kad mi je Zlatko Dalić nakon povratka iz Londona i poraza od Španjolske kazao da će zbog kritičara koji naš nastup na Euru nazivaju neuspjehom, iz inata ostati izbornik, mislila sam da je to loša odluka; iz revolta i nekih nedovršenih osobnih bitaka se ne ostaje na klupi nacionalne selekcije, na funkciji koja u nogometnoj Hrvatskoj po svojoj važnosti može biti treća do premijerske, a to Dalić dobro zna i vješto koristi. Ne zbog osobnog probitka: dokazao je to kad je prije najvažnije utakmice Modrićeve generacije, u kojoj bi poraz označio i njezin kraj u kvalifikacijama za SP u Rusiji, na aerodromu preuzeo momčad bez izbornika, igre, navijača i samopouzdanja pa ju je u epskoj predstavi odveo sve do finala najvećeg turnira na svijetu.
Bez ugovora u džepu, bez velikih najava, stao je uz nositelje igre Reala, Juventusa, Barcelone i ponudio im jedino ono što u tom preteškom trenutku za reprezentaciju nisu imali - pokazao je da im potpuno vjeruje, dao im je slobodu u igri, Modriću i Ćorluki uloge pomoćnika, a na sebe je preuzeo sve drugo, sav mulj u kojem se utapala hrvatska reprezentacija, koja je dugogodišnjom spregom jednog čovjeka s političkom i sudskom vlašću postala poput samoposluge, poligon osobnih interesa i bogaćenja i čiji su se ključni igrači prije važnih utakmica reprezentacije pripremali u sudnici.
I zvučalo je previše jednostavno, poput stoput prožvakane fraze, kada je Dalić samo jednom rečenicom eutanazirao pobunu i pozvao na zajedništvo jer hrvatska reprezentacija je iznad svih. Podcijenili su ga, kao i ja nakon Eura. No ovaj put rekao je to čovjek kojem nitko nije sugerirao što da misli i govori. Hrvatska je nakon duljeg vremena imala neovisnog izbornika, a to je bio osnovni preduvjet da uopće zakorači putem koji su Modrić i mnogi drugi sebi zacrtali još dok su kao klinci gledali Hrvatsku u Francuskoj ‘98. Trebao im je izbornik koji će biti dio njih, a ne kasta iznad, trebali su opet pronaći zajednički cilj.
S ujedinjenom reprezentacijom zbog nogometnog uspjeha ujedinila se i cijela zemlja, a Dalić je tu moć iskoristio puno šire od nogometnog terena. Bio je predvodnik akcije povratka reprezentacije u Split, pred nekoliko milijardi gledatelja prije finala u Rusiji govorio je kako u njemu igra momčad koja kod kuće još nema pošteni stadion. Zlobnici su tada govorili da se više bavi politikom nego nogometom, nazivali ga manekenom koji snima reklame i koji je u Rusiji imao sreće. Likovali su kad je primio šest komada u Ligi nacija, nazvavši to natjecanje nebitnim. Priznao je grešku i odveo Hrvatsku na Final Four.
Podcjenjivali su ga i rade to s jednakim žarom i danas. Nakon što je odigrao “nulu” s Marokom u prvom kolu, čula sam kako ga nazivaju neznalicom. Sigurno je to čuo i on, ali nije im odgovorio. Iskoristio je njihovo podcjenjivanje da dodatno motivira igrače. Isto je napravio i kad je izbornik Kanade izletio s prostačkom porukom. Danas, nakon što su Dalić i Hrvatska opet u nokaut-fazi SP-a, mnogi zaboravljaju da to za reprezentaciju nije nikakva rutina, ne sjećaju se Ekvadora, Australije ili Meksika, kao da nikad nismo drhtali do posljednje minute posljednje utakmice u skupini.
Dalić i Hrvatska mogu još bolje i imaju puno rezervi, to nije momčad koja će prosipati ugled, već momčad koja zna doći do cilja i kad ne igra najbolje. Dalićevo iskustvo jedan je od najvećih aduta Hrvatske, a njegova veličina ne mjeri se više samo rezultatima, koji ga svrstavaju među pet najboljih izbornika svijeta. Hrvatska je jedina reprezentacija uz Francusku i Njemačku koja ima dvije velike medalje sa SP-a u posljednjih dvadesetak godina. Ako netko sumnja kolika je u tome Dalićeva zasluga, neka se sjeti kako smo izgledali prije Kijeva, tamo je postavljen temelj budućnosti hrvatskog nogometa.
