Hrvatska je u blagdanskom raspoloženju i prilično dostojanstveno otvorila Pelješki most. Naravno, s time se ne slaže njemačka stranka Zelenih, čija je mladež Hrvatsku nedavno optužila i za genocid u Srebrenici. Zeleni sada prekomjerno granatiraju i premijera Plenkovića i kineski udio u radovima na Pelješkom mostu. A ti isti Zeleni su, s više ili manje uspjeha, preuzeli i njemačko ministarstvo vanjskih poslova, dakle kroje njemačku vanjsku politiku. Onu istu koja je Njemačku, a time i cijelu Europsku uniju posljednjih desetak i više godina dovela u rusko energetsko ropstvo. Znači, to su luzeri nad luzerima. Ali u ovom tekstu se ne želim baviti njemačkom gubitničkom politikom ni njihovim bivšim socijaldemokratskim kancelarom koji je još uvijek Putinov suradnik ni bivšom kancelarkom dedeerovskog pedigrea koja je ili ispala naivna ili nam se to samo tako čini... Ne, zapravo se želim baviti Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i mostovima koji spajaju (ili razdvajaju) dvije susjedne nezavisne zemlje. Pelješki most veliki je dobitak za narod hrvatskoga juga. Konačno će se iz Dubrovnika moći u Hrvatsku bez pasoške kontrole. I carinske torture. Bez dugih ljetnih gužvi na granicama oko Neuma. Svi mi koji volimo Dubrovnik, ali i čitav jug Hrvatske Pelješki most možemo samo iskreno pozdraviti. Koliko se moglo vidjeti na otvorenju, Pelješkom mostu vesele se i viđeniji bosansko-hercegovački Hrvati predvođeni Draganom Čovićem. Naravno, ne vesele mu se bošnjački politički krugovi na čelu sa Željkom Komšićem koji je učinio sve da spriječi gradnju ovog mosta i to, pazi sad, s pozicije hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Svaka mu čast. Ovakav trilerski i uvrnuti scenarij ne bi uspio smisliti ni Stephen King. No na svečanosti otvorenja Pelješkog mosta nije bilo Milorada Dodika. A među brojnim zaslužnima za ovaj most i njemu pripada barem jedna mala cesarićevska kap. Jer, da nije bilo pragmatičnog Dodika, Pelješkog mosta, barem ne ovakvog, plaćenog većinski europskim novcem (za koji predsjednik Milanović, doduše, ubojito točno tvrdi da je zapravo naš) ne bi bilo. No spretni Dodik svoje presudno zeleno svjetlo za Pelješki most nije dao džabe. Ili zbog toga što premijer Plenković voli igrati košarku, koja je i Dodikov omiljeni sport. Ne, nikako. On je svoju podršku hrvatskom stoljetnom projektu uvjetovao gradnjom mosta preko Save kod Stare, tj. Bosanske Gradiške. I taj je most kod Čatrnje izgrađen, ali nije pušten u promet jer Hrvatska nije izgradila one čuvene pristupne ceste, s kojima će se barem ovog ljeta i jeseni mučiti i vozači preko Pelješkog mosta. Što Hrvatska čeka s time? Zašto to nitko ne pita samouvjerenog Plenkovića koji je na svečanosti u Komarni bio dirnut do suza? I da. Zašto premijera Plenkovića nitko ne pita koliko je Hrvatskoj uopće stalo do Hrvata koji žive ili su živjeli u banjolučkom kraju i bosanskoj Posavini? I koji moraju prelaziti suspektnu granicu kod Stare Gradiške gdje se hrvatska granična policija i carina sadistički iživljavaju nad njima, i to godinama. Rade gužvu kada gužve uopće nema. Treniraju nepotrebnu strogoću. Ponašaju se janjičarski (ispričavam se svim poštenim i vrijednim potomcima janjičara na ovoj možda i neuspjeloj usporedbi). Bjesomučno tragaju za opasnim proizvodima koji bi mogli uništiti poljoprivredu cijele Europske unije, a kako ne bi onu hrvatsku, kao što su to domaće trešnje iz hrvatskih voćnjaka i okućnica smještenih na padinama Kozare. Rade sve da granicu između Hrvatske i Bosne pretvore u divlje i neuređeno vašarište u kojemu se sluša samo glas onog moćnijeg, kojeg čuva uniforma i državna moć. U jednom sam mediju ovih slavljeničkih dana kada smo euforično dočekali otvorenje Pelješkog mosta pročitao da most između Stare i Bosanske Gradiške za Hrvatsku nije od vitalnog interesa. To je svakako jedna od najstrahotnijih rečenica koja se u Hrvatskoj pojavila posljednjih godina. To je rečenica kojom se jasno i otvoreno želi poručiti da Hrvati sa sjeveroistoka Bosne i Hercegovine Hrvatskoj nisu od vitalnog interesa, protiv čega već godinama žustro i dirljivo propovijeda i banjolučki biskup Franjo Komarica. Ovih je dana u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu kod Banja Luke taj prodorni biskup proslavio zlatni jubilej. Tko je od hrvatskih visokorangiranih političara kojima su usta puna Hrvata iz Bosne i Hercegovine došao na tu svečanost? Odgovor je jednostavan. Nitko. Jer im biskup Komarica zajedno sa svojom raseljenom pastvom očito nije od vitalnog interesa. 

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura