Država nije bogata kada ima blaga u trezoru, nego kada ima mnoštvo naroda. Malena je korist od vladavine velikim prostorom kada je on prazan - piše Juraj Križanić (1617. - 1683.), svećenik, teolog i književnik.
Prvi poslijeratni odlasci u inozemstvo šezdesetih godina prošlog stoljeća poremetili su ustaljene životne navike više nego se itko nadao. Zemlja kamenita, suha, škrta i uboga nije mogla dati plodove od kojih se u Hercegovini moglo živjeti. Nije mogla dati ni ona plodna i rodna ravnica posavska. To je bilo vrijeme kada zemlja nije bila na cijeni. Ljudi su se olako odricali njiva i livada, šuma još lakše i više. Opet, i onda kada je prodaju, nisu mogli osigurati trajniju egzistenciju svojoj obitelji. To su bile prodaje za trenutačno preživljavanje.
Zapadna Hercegovina uzgajala je duhan i vinovu lozu i od toga živjela. Rad na malim rascjepkanim posjedima danju i noću, po suncu i mjesecu, ničim se nije razlikovao od onog na kineskim poljima riže. Država je svojim monopolom muku težaka kažnjavala, sebi je uzimala sve, a njemu mučeniku ostavila mrve, o sram i grdoba - pjevao je slavni pjesnik Aleksa Šantić.
Hercegovina je nepresušno vrelo vrijednih ljudi spremnih na žilavu borbu sa sušom, žegom, burom, košavom i svakom nevoljom. Hercegovina je zemlja odanih domoljuba, talenata, genijalaca i osobenjaka spremnih na borbu za svoje ideale.
Ali ne ide pa ne ide!
U takvim životnim okolnostima i općem beznađu ljudi su počeli odlaziti na privremeni rad u inozemstvo. Najviše u Austriju i Njemačku, a odatle i malo dalje, sve do prekooceanskih zemalja. Ni daleki Australija i Novi Zeland nisu bili gastarbajterske nepoznanice. Jedna pučka poslovica kaže - trbuhom za kruhom.
Plodovi rada u inozemstvu počeli su se stidljivo ogledati u nešto modernijoj odjeći, bolje opremljenim kućama, nekim starim očuvanim vozilom - najčešće omiljenim Mercedesom. To vozilo bila je potvrda da je gastarbajter u svojoj nakani uspio. Mercedes na benzinski ili naftni pogon, okasti ili malo drugačiji, u svijesti ljudi ustalio je mišljenje - važno je da je Mercedes. Tako je stvoren kult jednog vozila!
U Ljubuškom i Imotskom skoro svako kućanstvo ima vozilo ove marke. Druga vozila bila su za vožnju po makadamskim cestama i bespućima, njivama i livadama, samo je Mercedes bio za svadbene svečanosti i odlaske do mjesne crkve. U vrijeme pisanja ove kolumne u Imotskom su obavljene pripreme za otkrivanje spomenika tom vozilu - Mercedesu. Prema mojim saznanjima, ni jedno drugo vozilo ni u jednom kraju svijeta nema takav status. Ni jedno drugo vozilo nije dobilo veliki - pravi spomenik.
Ni BMW, ni Audi, ni Volvo.
Ni jedno!
Do vremena Domovinskog rata u inozemstvo su odlazili odrasli muškarci - otac, poneki vremešniji čovjek i mlad neoženjen muškarac. Odlazili su i svojim se kućama vraćali. Radili su, štedjeli, zaradu slali obitelji i u povratak investirali.
Uglavnom zbog školovanja djece i blizine medicinskih ustanova, Mostar je za Hercegovinu bio zanimljiva destinacija. Pronaći slobodan stan, poslovni prostor ili zemljište za gradnju kuće bilo je na razini poslovnog podviga. I po Jadranskoj obali gastarbajteri su počeli kupovati zemljišta i kuće graditi. To je bilo zlatno doba njihova pečalbarenja.
Ravno prije pola stoljeća Zavod za urbanizam Grada Mostara raspisao je natječaj za dodjelu zemljišta za gradnju obiteljskih kuća u naselju Bakijina luka. Planirano naselje bilo je udaljeno od središta grada, ali ipak zanimljivo. Dvanaest ljubuških i čitlučkih gastarbajtera iz Njemačke, Austrije i Švicarske obratilo se odvjetničkom uredu moga principala s molbom za pomoć i zastupanje. Nedugo zatim sređeno je zemljišno knjižno stanje, ishođene su dozvole i izgrađene lijepe komforne kuće s podrumima, garažama i okućnicama. Danas su te kuće prodane.
Koncem prošlog stoljeća, kada se primirio ratni požar, ljudi su se nadali da će Bosna i Hercegovina postati prostor koji će jamčiti politički, gospodarski i socijalni smisao života. Vjerovali su i nadali se da će sunce koje na isti način grije svaku zemlju i svako biće na njoj obasjati naša napuštena polja, gore, rijeke i Jadransko more.
Nade su iznevjerene!
Zavladali su nezaposlenost, bijeda i neimaština kao čedo neuspjele tranzicije. Od Mostara, administrativnog, političkog, gospodarskog i religijskog središta Hercegovine, ljudi su se počeli lagano odmicati. Rat je učinio svoje.
Poslijeizborno vrijeme rasplamsalo je stare nesporazume do neslućenih razmjera. U zemlji povijesnih i etničkih suprotnosti rastvorila se Pandorina kutija koja prijeti užarenim plamenom poput lave napuljskog vulkana Etna. Država se sve više, iz dana u dan, doima kao hajdučka pećina i raspukli mostarski šipak nakon dugih jesenjih kiša. Naša zemlja, samo slijep čovjek ne vidi, klizi svome sunovratu.
Novoj 1463. godini.
Uvijek je tako kada u jednoj zemlji zavlada nered, neposluh i otimačina temeljnih ljudskih i nacionalnih prava jednog naroda. Acta est fabula - igra je odigrana - kažu drevni Latini. U zemlji u kojoj se ne poštuju pravomoćne sudske odluke, pa i one vrhovne sudske vlasti - Ustavnog suda, nema dobra. Nije mu se ni nadati!
Izgubljeni u neizvjesnosti, ljudi odlaze. Bježe! Odlaze cijele obitelji! Odlazi staro i mlado, zaposleno i nezaposleno s čvrstom odlukom da svoje životno stanište zasnuju u nekom drugom kraju svijeta. U Kanadi, Americi, u Australiji, Novom Zelandu - svejedno je.
U prvom polugodištu ove godine zemlju je napustilo trideset tisuća ljudi. Ljudi odlaze, a na njihove prirodne resurse vode, šume, ravnice i ina bogatstva u valovima jurišaju njihovi novi poslodavci. Principi su jednostavni - mi ćemo vama dati radna mjesta i male plaće, a zauzvrat uzet ćemo vam zemlju i sva njezina bogatstva.
U posljednje vrijeme ljudi se i državljanstva odriču! Može li biti veće životne drame i razočaranja od onog kada dijete svojoj majci kaže: “Nisi ti više moja majka!
Ja nisam više tvoj sin!
Ja nisam više tvoja kći.
Mi smo sada Austrijanci, Nijemci, Francuzi, Šveđani, Australci...”
Domovina se pretvara u metu za odstrel. Sama je i nemoćna. Kroz njezinu poderanu kabanicu sa svih strana pušu vjetrovi. Bura sa sjevera, košava s istoka, a ona krhka i nemoćna povija se i pred dolazeću oluju nikako da siguran zaklon nađe.
U vrijeme pisanja ove kolumne, u Bileći, malom hercegovačkom gradiću samo stotinu kilometara udaljenom od Mostara i pedeset od Dubrovnika, u nadnaravnoj veličini (tri i pol metra visok) podignut je spomenik Draži Mihajloviću, vođi četničkog pokreta iz vremena Drugog svjetskog rata. Čitao sam da je spomenik po pravoslavnom redu i običaju posvećen (osveštan). Razuman čovjek na razuman način ne može naći odgovor za ovu i ovakvu pojavu. Ne znam čemu bi sličilo kada bi netko u središtu zapadnohercegovačke općine, svejedno koje, podigao spomenik vođi ustaškog pokreta dr. Anti Paveliću pa da na svečano otvorenje dođe katolički svećenik, spomenik poškropi, posveti i za poglavnika Bogu se pomoli.
Ne sluti na dobro!
Igre s prošlosti i spomenicima, povijest nas opominje, uvijek su uvod u nove nesporazume. Samo su dvije stvari beskrajne - nebeski svod i ljudska glupost - piše mudri Miroslav Krleža. Teška i mračna povijest naša je zajednička baština. Nikako da je se oslobodimo, da iziđemo iz svoje malodobnosti i počnemo kao normalni ljudi i narodi živjeti. Da prestanemo tapkati u mjestu i na drugi način voditi bitke 2. svjetskog i posljednjeg domaćeg rata. I konačno da se prema susjedima počnemo uljudno ponašati. Je li Ana Brnabić, predsjednica Vlade Republike Srbije, svjesna razorne moći govora mržnje kada u jeku rasprave o Kosovu nediplomatski za čelnike albanskog naroda kaže: “To su oni što su iz šume izišli”.
Prije 30 godina (1989.) državnik i filozof Koča Popović za političare ovakvog profila kazao je: “Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ‘ko bi htio da ih malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ‘ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Nismo mi u sukobu sa svijetom, nego sa samim sobom vraćajući se u šajkaču i opanak iz kojih smo jedva izišli. Ovakvi su izdali srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji”.
I naša zemlja zapala je u ruke zanimljivih ljudi koji od prvog izbornog mandata žive u zabludi da se oni do kraja života moraju baviti javnim poslovima, a svaki im je korak pogrešan jer idu u krivom smjeru.
Političkim radom žele se baviti i oni koje njegov narod ne želi. To su u pravilu ljudi koji misle da su pozvani razriješiti neke zamršene stvari, nešto načistac izvesti, a ustvari oni se bave samo sobom i svojom neobjašnjivom potrebom za političkim tronom. A ne znaju, ili ne žele znati, da se njihovi postupci u knjige zapisuju i da će se kao smrdljivo štivo čitati dok ljudi Zemljom budu hodali.
Tako govore kako je jedan ministar, niotkud došao, iza koga ne stoje nikakva ostvarenja, zavolio službena državna putovanja i za svog mandata obišao cijeli svijet. Kažu da nema destinacije na koju, pozvan i nepozvan, bitan i potpuno nevažan, nije svoje stopalo utisnuo.
Tako je radio i njegov prethodnik. Malo radio, puno hodao, s vremena na vrijeme u sudske klupe navraćao, “nevinost” dokazivao i opet nečijom samovoljom zasjeo u veliku ložu, u ljepljivu fotelju od koje se ne odmiče.
Nazdravlje!
