O neuzvraćenoj ljubavi izraelskog naroda Gospodinu govori se u jedanaestom poglavlju Hošeine knjige. Gospodin priča o svojoj ljubavi prema Izraelcima: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah. Iz Egipta dozvah sina svoga. Ali što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili; baalima žrtvovali, kadili kumirima. A ja sam Efrajima hoditi učio, držeći ga za ruke njegove; al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo”. (Hoš, 11,1-3) Izlazak iz Egipta novi je početak Izraelaca. Bibličari, čitajući proroke i Hošeu, smatraju kako je to stvaranje starozavjetne zajednice. Unatoč tome što ih je izveo iz ropstva i dao upute i zakon za življenje, njegov narod časti druge bogove i odlazi od Gospodina. Ali Gospodin ne napušta svoj izabrani narod.
Njegova ljubav jača je od njihova grijeha i okretanja leđa: “Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam Izraele! Kako da te dadem kao Admu, tebi da učinim kao Sebojimu?” (Hoš, 11, 8)
Ne prestaje ih Gospodin pozivati da odbace laž i prijevaru. Izrael (Efrajim, Sjeverno kraljevstvo, Samarija), sklapajući savez sa zemaljskim silama, Asirijom i Egiptom, odbacuje savez s Gospodinom. Zaboravili su da je jedino Gospodin, koji ih je izveo iz egipatskog ropstva, Spasitelj. (Usp. Hoš 13,4) Izgubili su duh zahvalnosti. Opčinjeni su Izraelci ohološću i zaboravljaju Gospodina.
Gospodin ih trajno poziva: “Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome jer zbog svojega si bezakonja posrnuo” (Hoš 14,2) i “Efrajime, što ti imaš još s kumirima?” (Hoš 14,9) Poziva ih na kajanje i odbacivanje grijeha. Oni dolaze sebi. Neće više djelo svojih ruku nazivati: “Bože naš”!
Svjesni su kako je Gospodinova milost i ljubav beskrajna. Knjiga proroka Hošee završava opomenom: “Tko je mudar neka shvati ovo, i čovjek razuman neka spozna! Jer pravi su putovi Gospodinovi: pravednici hode po njima, grešnici na njima posrću”. (Hoš 14,10) •
“Iz Egipta dozvah sina svoga. Ali što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili”
