Ljevica trlja oči, kopa nos i čačka uši u nevjerici, desnica se ludoj sreći od uha do uha osmjehuje: Vrhovni Zapovjednik ponovno samog sebe nadmašuje! A mislili smo do jučer da je takvo nešto nemoguće. Ako je suditi po odjecima na društvenim mrežama, ljevica je u agoniji, desnica u ekstazi. Virtualnim ulicama slijevaju se odredi ljevičarskih flagelanata, ritualno zamahujući bičevima prema vlastitim leđima, a u susret im se gega razdragani karneval desničarskih zvončara, barem onih koji nisu morali biti na konspirativnom sastanku na kojem sastavljaju popise domaćih izdajnika. Na posljednjoj takvoj listi s omčom na vratu našao sam se na 94. mjestu, jedno ispod nadbiskupa Đure Hranića i jedno iznad kolege Aleksandra Stankovića. Posve je jasno, u slučaju Zorana Milanovića nema nikakve dramatične metamorfoze. Građanin ZK jedno jutro probudio se kao PRH, ali to je još uvijek onaj isti ZK, koji sebe vidi kao opakog uličnog štemera koji u zubima može nositi dvostruko težeg protivnika. Iznenađeni mogu biti samo oni koji su se sad probudili iz nekog zimskog sna. Sad su, odjednom, užasnuti jer je, eto, “Milanović užasniji od HDZ-a”, zavjetujući se da mu više nikad neće dati glas. Baš. Izjavama koje se mogu interpretirati kao relativizacija ratnih zločina Milanović doista preuzima rizik kojeg bi se klonio svaki drugi državnik koji puca na još jedan mandat. Nije svaki genocid isti, kaže Milanović! Doista, istinu govori, nije. Ima genocida i genocida. A ako ćemo ih doista mjeriti isključivo holokaustom, onda gotovo ništa drugo nije genocid. Ali je zato Zlo posve isto. Pa je onda pitanje bi li ijedan predsjednik države trebao sebi dopustiti luksuz ulaženja u takve rasprave koje će neminovno završiti optužbama za relativizaciju zločina i žrtava. Inzkovo kukavičko nametanje zakona kojim je u zadnjim sekundama svojeg mandata u BiH imperijalistički nametnuo zakon kojim se zabranjuje nijekanje genocida u Srebrenici neće nikom donijeti nikakvog dobra. Svaki takav zakon koji uvodi verbalni delikt je besmislen i štetan, bilo to u Austriji ili BiH. U ovom slučaju, nije važno samo je li ta filozofska relativizacija Srebrenice utemeljena ili ne, već je bitno čemu ta relativizacija služi, u čijoj je zapravo službi? Predsjednik RH nepotrebno se izlaže samo zato da bi Milorad Dodik mogao nekažnjeno lajati? Milanović je dao dobar savjet Dodiku i Čoviću, ali ga je prije svega trebao primijeniti na sebi: “Put u grabu je često popločan dobrim namjerama, neka sada to puste, jer opet će ih prokazati kao fašiste i naciste, a to nisu”. Njegovi komentari ideje da Aleksandra Zec dobije ulicu u Zagrebu sigurno mu neće pomoći. Obitelj Zec dobila je odštetu, što još treba? To Milanovićevo pitanje odjekuje iznimno grubo čak i za njegove standarde. Naravno, on posve opravdano pita zašto se primjenjuju dvostruki standardi, zašto one koji traže odavanje pune počasti likvidiranim članovima obitelji Zec nije moguće vidjeti na stratištima na kojima su masovno pogubljivani Hrvati? Dakako, Aleksandra Zec je također naša, hrvatska djevojčica, ništa manje nego 402 u javnosti bezimenih dječaka i djevojčica koji se vode kao žrtve agresije na Hrvatsku. Samo u Slavonskom Brodu tijekom 1992. ubijeno ih je 27, no šira javnost neće čuti ni upamtiti nijedno od njihovih imena. I 12-godišnja Aleksandra bila bi samo jedna među tim zaboravljenim stotinama da nju nisu ubili “naši” umjesto “njihovi” te da im hrvatsko pravosuđe nije (ne)spretno omogućilo da se unatoč priznanju odšetaju na slobodu. No, zato što su njihova ubojstva navodno pravosudno politički jasna i “čista”, po imenima te 402 djece nikad se ništa neće zvati. Zašto i oni ne bi dobili svoje ulice? Sasvim je jasno na što je ciljao Milanović. S druge strane, institucionaliziranje lika Aleksandre Zec očito nije samo stvarni ili virtualni spomenik nevinoj djevojčici, već istovremeno još jedna ciglica u pokušaju gradnje vječnog antispomenika Tuđmanovom “režimu” te samo još jedna ilustracija trajnom narativu “Weimarske Hrvatske”, pokušaj stvaranja domaćeg pandana Anni Frank te nametanja kolektivne krivnje Hrvatima. To sve svakako ne bi smio biti izgovor da se ovaj gnjusni zločin pomete pod tepih i zaboravi – tek podsjetnik da itekako postoje i oni koji bi to trajno zloupotrijebili. Da, na ljevici su trenutno najcrnji povijesni revizionisti. U pokušaju da Partiju ponovno učini malo seksi, novi čelnik zagrebačkog SDP-a najavljuje da će među prvim njegovim potezima biti povratak maršala Tita na Trg Republike Hrvatske. Kakav čovjek! Kakva prometejska vizija! SDP-ov šef gradske skupštine pak objašnjava da je deložacijom Tita “uništena ravnoteža koju je postigao Tuđman”. To je ona “ravnoteža” u kojoj se ulica Andrije Hebranga ulijevala u Trg njegovog ubojice, maršala Tita. Stvarno seksi.

Od 1. svibnja dijelu hrvatskih građana diže se plaća za 17 posto