Malo što tako šokantno svjedoči o našem kolektivnom neuspjehu kao demografski slom koji nam je predočen objavom rezultata posljednjeg popisa stanovništva. U Hrvatskoj danas živi gotovo milijun stanovnika manje nego 1991. godine, kada je Hrvatska ostvarila državnu samostalnost, a prema podjednako sumornim, ali i uvjerljivim projekcijama demografa, Hrvatska će u sljedećih 30 godina izgubiti još najmanje milijun stanovnika.
Taj kolaps nije samo posljedica neuspjeha naše politike, naše ekonomije ili porezne, obiteljske, stambene, kulturne, urbane ili ruralne politike, našeg stava prema nacionalnoj državi i politike prema nacionalnim manjinama, nego svega toga zajedno. I kao što odgovornost za taj kolaps ne možemo posebno pripisati nijednoj vladajućoj garnituri od početka devedesetih do danas, tako ni od odgovornosti za taj neuspjeh ne možemo amnestirati nijednu od njih.
Zato su od samih šokantnih demografskih podataka šokantnije samo reakcije naših političkih čelnika na to. Najprije je uslijedila višednevna šutnja. Činilo se kao da aktualni premijer i predsjednik države, koji su kao premijeri upravljali Hrvatskom 10 od ukupno 30 godina od stjecanja samostalnosti, šutnjom žele poslati poruku da se uopće ne smatraju odgovornima za demografski slom.
Upravo to proizlazi iz prve reakcije premijera Plenkovića, koji se najprije čudio kako je uopće nekome moglo pasti na pamet da bi on mogao biti kriv za pad broja stanovnika i iseljavanje iz Hrvatske, dok je predsjednik Milanović, ne želeći demografsku situaciju uopće nazvati krizom, iseljavanje pripisao hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, tvrdeći da su sve članice Unije u takvoj situaciji. S takvim se stavom predsjednika države, zanimljivo, ovaj put slaže i premijer, objašnjavajući kako se ulaskom u EU hrvatskim građanima otvorila mogućnost da iskoriste slobodu kretanja, pokušavajući pritom "dedramatizirati" to pitanje tvrdeći kako će se dio iseljenih, nakon što u inozemstvu zarade za život, vratiti i uložiti zarađeni kapital u Hrvatsku.
I Milanović i Plenković hrvatski demografski slom očito smatraju očekivanom nuspojavom hrvatskog članstva u EU, iako to više prikriva stvarne razloge hrvatskog demografskog poraza nego što ih razotkriva. Kada je demografija u pitanju, Hrvatska nije samo najgora nova članica EU, nego i jedna od desetak zemalja s najgorim demografskim trendovima u cijelom svijetu. Sve ili gotovo sve nove članice EU nakon ulaska na jedinstveno tržište, što podrazumijeva i slobodno kretanje radne snage, suočile su se s ovim problemom, ali nijedna se s tim problemom nije nosila tako loše i ignorantski kao Hrvatska.
Poljska se nakon ulaska u EU također suočila s problemom masovnog iseljavanja, no onda su poljske vlasti pokrenule ambiciozan program uvoza radne snage iz susjedne i kulturološki bliske Ukrajine. Slično je bilo i u Češkoj, gdje su manjak radne snage ublažavali uvozom radnika s Dalekog istoka. Ambiciozna demografska politika, koja već daje rezultate, jedan je od ključnih stupova političke moći aktualnog mađarskog premijera Viktora Orbána.
Hrvatskoj može biti posebno zanimljiv i poučan primjer susjedne Slovenije. Posljednjih 25 godina broj stanovnika ondje se stalno povećava. Do 2005. stanovništvo se povećavalo isključivo zbog useljavanja, a nakon toga i zbog pozitivnog prirodnog priraštaja, sve do 2016. godine, kada je priraštaj u Sloveniji ponovno postao negativan, a to znači da se broj stanovnika od tada ponovno povećavao isključivo zbog doseljavanja.
Povoljnija demografska slika u Sloveniji rezultat je brojnih faktora. Međutim, ključan je slovenski razvojni model, koji je dugo bio znatno drukčiji od hrvatskoga. Slovenija je sačuvala snažnu industrijsku proizvodnju. Gubitak jugoslavenskog tržišta devedesetih slovenski su izvoznici brzo nadoknadili na zapadnom tržištu. Industrijski pogoni bili su raspršeni po cijeloj Sloveniji, po modelu jedno selo – jedna tvornica, što je stvorilo socijalnu stabilnost i umanjilo političke napetosti. Unatoč pritiscima sa svih strana, slovenska država dugo je odbijala prevladavajući istočnoeuropski gospodarski model koji se temeljio na privatizaciji i deregulaciji, ustrajavajući na državnom vlasništvu u strateškim gospodarskim sektorima.
To je rezultiralo teškim izazovima u vrijeme financijske krize, no taj je model blagotvorno djelovao na gospodarski razvoj koji odgovara željama i potrebama većine slovenskog stanovništva, a ne isključivo multinacionalnih kompanija, što se onda pozitivno reflektiralo i na demografsku sliku zemlje.
Zbog svega toga, kada je o demografiji riječ, Hrvatsku je uputnije uspoređivati s balkanskim zemljama, a ne s ostalim članicama EU. Demografski kolaps rezultat je kombinacije negativnog priraštaja i iseljavanja, s obzirom na to da se iz Hrvatske nakon ulaska u EU nije iselilo 400 tisuća stanovnika zbog samog članstva u Uniji, nego zato što je Hrvatska i nakon ulaska u EU ostala neuspješna, neuređena i neorganizirana zemlja s nesposobnom i preskupom administracijom, u kojoj i dalje caruju korupcija, partitokracija i klijentelizam, po čemu je bliža susjednim balkanskim zemljama, koje nisu članice Unije, nego većini ostalih novih članica Unije.
Hrvatska je demografski opustošena primarno po balkanskom, a ne samo po europskom modelu, iako time ne pokušavamo umanjiti demografski problem u većini novih članica EU. Balkan je prema ocjeni stručnjaka demografski najugroženija regija u svijetu, a Hrvatska je u tom pogledu u sličnoj ili gotovo identičnoj situaciji kao i Srbija, BiH i druge balkanske zemlje, unatoč članstvu u EU i NATO-u. Naša je zemlja postala bazen radne snage bogatim članicama Unije, a čini se da naša politička elita nema ništa protiv toga, zadovoljavajući se činjenicom što se tako rješava problem nezaposlenosti, uz izdašne financijske doznake što redovito stižu u zemlju, a koje su nedavno premašile zaradu od turizma.
Hrvatska se zato nalazi u demografskoj klopci. Zemlju napuštaju mladi ljudi u naponu snage, a bez njih zemlja gubi korak u ekonomskom pogledu. Ni povećana produktivnost ne može riješiti problem smanjenog broja stanovnika, a time i nedostatka radne snage. To vidimo na primjeru stagnacije u Japanu, što je izravna posljedica negativnih demografskih trendova, a sličan problem postoji i u Južnoj Koreji.
Demografi upozoravaju da je djelomično rješenje u brzom i odlučnom planu useljavanja, no i u tom se slučaju, osim očekivanih problema povezanim s kulturološkim i etničkim napetostima, moramo zapitati zašto bi se netko kome je otvoreno tržište EU uselio u njezinu najneuspješniju članicu, zemlju iz koje bježe i njezini vlastiti građani.
