Itako, ova naša ionako sirota država osiromašila je u posljednjih deset godina za još 400 tisuća stanovnika! S aspekta opstojnosti, za zemlju nema lošije vijesti. Sve Scile i Haribde koje su nas snašle od osamostaljenja samo su bile uvod u ono što je Državni zavod za statistiku objavio u petak. U posljednjih tridesetak godina uporno smo nalijetali na Scilu, sve kako bismo izbjegli Haribdu. Na putu izgradnje pristojnog društva, koji traje evo već trideset godina, a kako stvari stoje nismo prevalili ni pola, zahvatilo nas je svih šest glava mitskog čudovišta iz Mesinskog tjesnaca, a bogami nismo izbjegli ni poguban vir druge nemani koji nas nezaustavljivo vuče prema dnu. Sa žaljenjem možemo konstatirati da na većoj površini od one kojom raspolažu zemlje poput Nizozemske, Danske, Švicarske ili Belgije živi znatno manje ljudi – Hrvata ima četiri puta manje od Nizozemaca, triput manje od Belgijaca, dvostruko manje od Švicaraca i dva milijuna manje od Danaca. Usporedba ekonomske snage Hrvatske sa spomenutim zemljama potpuno je izlišna. Bez ljudi nema ekonomskog razvoja, a bez gospodarstva neće se razvijati ni ostali aspekti društva – od kulture, znanosti i sporta do zdravstva i socijale. Badava nam bespovratne milijarde iz Bruxellesa ako će taj novac biti samo još jedna crtica u statističkom ljetopisu zemlje s prosječno najstarijim stanovništvom u Europi. Da bi ljudi ostali, trebaju im dobro plaćena radna mjesta, a ona se ne mogu stvoriti političkim dekretom. Ako se u državi sustavno godinama rađa manje ljudi nego ih neupitnom biološkom posljedicom nestaje s lica zemlje, ako građani sreću uporno pronalaze negdje drugdje u znatno većem broju nego što drugi dolaze k nama, tada imamo znanstvene dokaze za postavljanje egzaktne dijagnoze. A ona nije nimalo lijepa. Istina, znali smo i prije da se Hrvati iseljavaju, da je natalitet nikakav, a mortalitet pristojan, da nas migranti svih vela zaobilaze kao vrag tamjan... Ali sad je i službeno. Poput čovjeka koji već dugo iskašljava krvavu sluz, ali uporno odbija pomisliti na najgore dok ne dobije nalaz citoanalize. Tad može samo moliti Boga da nije prekasno.
Je li prekasno za Hrvatsku? Kao prvo, političari svih opcija, kao i oni koji to tek namjeravaju postati – od krajnjih desničara, glasnih populista i umjerenih centrista do anarholjevičara i ekoloških aktivista – moraju se pogledati u ogledalo i priznati: za ovo smo svi krivi. Upirati prstom u vlast deplasirano je jer negativan demografski trend ovdje je prisutan desetljećima. Krive su vlasti, naravno, i to zato što nisu stvorile uvjete neometanog gospodarskog razvoja po fer tržišnim principima, koji bi sa sobom povukao sve druge aspekte društva. Umjesto progresije, dobili smo nazadnost, umjesto izvrsnosti na cijeni su mediokriteti, a nedostatak uređenog sustava nužno stvara atmosferu džungle u kojoj se čovjek snalazi kako umije. No posezanje za izvaninstitucionalnim i nezakonitim ponašanjem da bi se spasila živa glava ne opravdava nikoga. Krivi smo svi koji živimo i radimo u ovoj zemlji, kao i oni koji su digli ruke i skupili prnje. Kriv je svatko onaj koji je zaposlio nekoga preko veze, koji je preko reda uživao liječničku skrb, koji nije platio porez, koji se švercao u tramvaju i na autocesti. Krivi su oni koji šute. Društvo ne čine političari, oni su samo naš odraz. Mi ih prihvaćamo i odbacujemo, kritiziramo i hvalimo, ignoriramo i podržavamo, mi ih u konačnici biramo i smjenjujemo. Paradoksalno, i prostora imamo sve manje. Dok nam broj stanovnika pada, broj stanova raste. Ali to su ionako stanovi koje su izgradili meštri na tržištu nekretnina i izmešetarili ih uz pomoć državnih subvencija. Većina njih zjapi prazna deset mjeseci u godini. To je već posljedica prenaglašenog naslanjanja državne ekonomije na turizam, a devastacija urbanog prostora i nepravedna distribucija koja iz njega proizlazi jedan su od bitnijih uzroka neujednačenog regionalnog razvoja i porazne demografske slike. Država postoji zbog ljudi, a ne obratno. A tu činjenicu još nismo prihvatili. Nama su još uvijek važnije teritorijalne konture države od sadržaja koji se razvija unutar njih. Ideal osobnih sloboda proteže se samo do granica etničkog plemena kojem pripadamo. Čim zavirimo preko nacionalnog plota, obuzmu nas negativne emocije. U takvoj atmosferi ni društvo koje tvorimo ne može biti zdravo. A u nezdravom društvu želi živjeti sve manje pojedinaca.

 

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest