U svlačionici Dinama, u kojoj su igrači uz hitove Halida Bešlića slavili veliku pobjedu protiv Viktorije, gledatelji su mogli primijetiti kako se među desetak zastava koje ukrašavaju strop vijori i ona BiH. Predstavlja skupinu igrača podrijetlom iz te države. Dvojica Bošnjaka iz Sarajeva i jedan iz Tomislavgrada, Izet Hajrović, Amir Gojak i Emir Dilaver, postali su okosnica modrih. “Hrvatsko cvijeće” procvjetalo je raskošnom ljepotom u Dinamovu proljeću. Postali su miljenici nacije. Što je još teže, barem tu večer navijanjem su ujedinili dva posvađana naroda u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su zbog svojih igrača navijali za hrvatski Dinamo, a Hrvati su se zbog svoga kluba veselili uspjehu bošnjačkih igrača. Nažalost, prethodnih godina uspjeh hrvatskih klubova, pa i reprezentacije, kod jednog manjeg dijela Bošnjaka nije doživljavan sa simpatijama. Dapače, žestoko se navijalo protiv Hrvata, zbog čega je dolazilo i do sukoba u medijskome i internetskom prostoru, a ponekad i na ulicama.
Zato je nogometni spektakl na Maksimiru, gledan iz perspektive podijeljenog bh. društva, svakako pozitivna priča koja barem malo doprinosi relaksiranju njihovih napetih odnosa. U toj mirovnoj misiji sport dokazano može učiniti više od politike. Tijekom povijesti brojni igrači Dinama (ne)svjesno su bili ambasadori hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva. Možda je i to djelomice utjecalo na to da Hrvatska tako dobro uredi vjerske, političke i svake druge odnose s muslimanima i po tome postane europski primjer.
Igrači Hajrović, Dilaver i Gojak samo su dio velike bošnjačke kolonije zagrebačkog kluba. Uz njih su se u Dinamovu povijest, između ostalih, utkali: Muhamed Mujić, Edin Mujčin, Džemal Mustedanagić, Ismet Hadžić, Denijal Pirić, Fahrija Dautbegović, Abid Kovačević, Haris Škoro, Mustafa Arslanović, Sead Halilović, Miralem Ibrahimović, Atko Kasumović, Nermin Šabić..., trener Vahid Halilhodžić. Nije Dinamo samo “uvozio” Bošnjake. Dvojicu svojih legendi Ćiru Blaževića i Roberta Prosinečkog “izvezao” je za izbornike bh. reprezentacije. Na koncu, i Modrića je poslao u Zrinjski kako bi se kalio u Premijer ligi. Pomaže i drugim klubovima u razvijanju njihovih pomladaka. Kada se sve ovo sagleda, moglo bi se zaključiti da su Mamić i društvo imali osmišljenu strategiju u kojoj su, gradeći prijateljski odnos sa svojim prvim susjedom, stvarali ozračje za pridobivanje najboljih igrača svih nacija. U takvoj širini lakše je izrastao veći klub. Izgradnja povjerenja formula je uspjeha i za Hrvate i Bošnjake u Federaciji BiH.
Potrebno je stvoriti natjecateljski duh u izvrsnosti, a ne u destrukciji. U međusobnom iscrpljivanju svi su gubitnici. Uspjesi se ostvaruju u poštenim pravilima igre. Koja onemogućuju prijevare. Čim se uspostavi takav sustav, Hrvati i Bošnjaci će, poput dinamovaca Hajrovića, Dilavera, Gojaka, Petkovića, Oršića i Šunjića, sa suigračima početi pobjeđivati. Na proslavi zajedničkih uspjeha politički lideri Čović i Izetbegović, tada bi mogli, poput igrača u maksimirskoj svlačionici, od Halida Bešlića naručiti njegov hit “‘Ko bi rek’o čuda da se dese”.
