Uutorak, 8. svibnja, Središnje izborno povjerenstvo priopćilo je da će se u našoj zemlji u listopadu ove godine održati parlamentarni izbori. I prije ovog službenog priopćenja, predizborna atmosfera osjeća se u svakom kutku i svakoj stranci koja pretendira poći u izborno natjecanje i tamo, uz malo sreće, inženjeringa i prijevare, osvojiti vlast – i sama ili s onima koji su najbliži rasporediti se i zavladati.
Očekivati je da će se na izbornoj platformi, baš kao i prethodnih godina, pojaviti ljudi uz koje se, uz najveći stupanj poštovanja, može postaviti pitanje – jesu li sposobni odgovoriti izazovima vremena ili, još određenije, jesu li svjesni kancerogenoga stanja u kojemu se naša zemlja nalazi.
Jer, svatko tko i površno prati političku scenu, mora vidjeti da su društveni i međunacionalni odnosi u našoj zemlji metastazirali, da su iznutra zamršeni, a izvana zapleteni interesima Bruxellesa, Moskve i Ankare, potom i njihovih filijala u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu.
Na kraju prošloga stoljeća, u vrijeme demokratskih promjena, svatko je govorio i propovijedao da će naša zemlja biti nova Švicarska, da će biti prostor koji će jamčiti politički, ekonomski i socijalni smisao za sve ljude koji u njoj žive.
To se nije dogodilo!
U što je naša zemlja pretvorena?
Ni kriva ni dužna, pretvorena je u vježbaonicu za iživljavanje jakih i velikih, nad onima koji su slabašni, mali i nemoćni.
Kada je to tako, svatko razuman i ozbiljan mora se pitati – jesu li pretendenti na političko prijestolje svjesni raskrižja naše zemlje i opasnosti od velikih koji bi ovaj mali komad zemlje rado prigrlili i stavili ga pod svoj nadzor i upravu?!
Kolonizator zna da u ovoj zemlji ima vedroga neba i žarkoga sunca, čistih voda i bujnih šuma. Njegova stoljetna navika osvajanja tuđega, vuče ga – to je kao droga, s te igle se nikad ne skida, kako pjeva slavni vojvođanski kantautor Đorđe Balašević.
Danas,kada zavirimo u Parlamentarne domove i sabore, nije teško uočiti da se u klupama, u kojima se odlučuje o sudbini čovjeka i naroda, nalaze različiti ljudi, često i oni koji po svom obrazovanju i duhovnim resursima nisu sposobni odgovoriti tranzicijskom vremenu punom različitih društvenih problema i anomalija. Ovo vrijeme traži nove, snažne i obrazovane ljude.
Danas, tri desetljeća nakon pada Berlinskog zida i rigidnog komunističkog sustava, nameće se pitanje – za koga u ovom trenutku možemo reći da je intelektualna osoba i kakva bi njegova pozicija trebala biti na predstojećim izborima?!
Na ovo pitanje nije lako dati odgovor.
Sklon sam mišljenju da je to osoba koja, zahvaljujući svojoj izobrazbi i sferi interesa, lakše i bolje uočava i širi suodnos društvenih pojava, koja može ući pod površinu svakog pitanja i pronaći najbolje rješenje.
Konačno, to bi trebao biti čovjek koji, zbog toga što je sposoban uočiti šire i dublje suodnose pojava, mora biti spreman ponijeti dublju odgovornost za njihovo pravilno rješavanje. Jer samo tako može pridonijeti napretku ljudi koje predstavlja i društvene zajednice kojoj pripada. Ako je ovo ispravno poimanje intelektualne osobe, onda je to izborni kandidat koji je dobrodošao u politiku, a politika ovakve ljude ne bi smjela odbacivati niti bi oni smjeli odbaciti politički angažman.
Razlog je jednostavan!
Bosni i Hercegovini danas trebaju ljudi koji na dublji način uočavaju, shvaćaju i proživljavaju suodnose društvenih pojava. Jao nama ako na vlast dođu ljudi zamagljenih pogleda kojima je ustav zemlje statut njihove političke partije, a zakon sredstvo kojim će ušutkati druge koji ne misle kao što oni misle!
Ako kažem da novi izborni ciklus vapi za ljudima široke intelektualne izobrazbe i stručnosti, time želim reći da na odgovorna mjesta trebaju doći stručni i profilirani ljudi. Liječnik ne može biti uspješan ministar prometa niti ministar prometa može biti dobar ministar zdravstva. Istina, sve je moguće, ali i istina je i to da to nije dobro.
Ni pojam intelektualca ne smije se glorificirati. Povijest svjedoči da je i u tim redovima bilo ljudi koji su se pokazali kao proizvođači zla. Poslije svega što smo proživjeli u dvadesetom stoljeću, ne možemo zanijekati istinu da su najbolji intelektualci sudjelovali u nastajanju različitih oblika diktature.
Duboko sam uvjeren da se svijet danas nalazi na ivici ponora i da, više nego ikada, treba obrazovane i umne političare koji znaju razmišljati o stvarima koje su vremenski i prostorno daleko; one koji su spremni prekoračiti granice svojih vlastodržačkih interesa, interesa svojih stranaka, svojih država i ponašati se onako kako zahtijevaju interesi suvremenoga čovječanstva.
Globalno ugroženom svijetu potrebni su političari koje dnevne vijesti neće gurnuti u naručje kratkoročnih i kratkovidnih ciljeva. U vrijeme pisanja ove kolumne Sjedinjene Američke Države okrenule su leđa cijelom svijetu: Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Kini i odustale od zaključenoga nuklearnog sporazuma s moćnom Iranskom Republikom. Bivši predsjednik Amerike Barack Obama kaže da je to velika i opasna pogreška.
Zato intelektualci u politici moraju biti poželjni i podupirani! Nijedno vrijeme nije lišeno tegoba i nevera. Ipak, najteže je ono vrijeme u kojem častan intelektualac kritizira ono što je loše i zlo, pa zbog toga strada.
Povijest je puna primjera da tirani i kratkovidni političari ne podnose kritiku pa se s takvim intelektualcima obračunavaju bez obzira. Surovo – i bez milosti.
Oni najrigidniji, svodnici i zavodnici masa, potencijalni tirani i politički slijepci, na svaki način žele se riješiti ovakvih intelektualaca - uhićenjima, pa i likvidacijama.
Sudbina dr. Ilije Jakovljevića (Mostar, 1898.), odvjetnika, književnika, pjesnika i predsjednika Društva hrvatskih književnika, tragična je priča. Na početku II. svjetskog rata, kao odvjetnik, pjesnik, humanist i čestit domoljub, usprotivio se zlu i zločinima počinjenim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prognan je i otpremljen u logor u Staru Gradišku. Nakon sedamnaest mjeseci logorovanja i neizvjesnosti, glavu je spasio i izišao na slobodu.
S vremenom, pošao je na drugu, partizansku stranu. Po okončanju rata snažno se, kao i prvi put, usprotivio surovim postupcima nove revolucionarne vlasti i ponovno završio u komunističkom logoru na Savi. Stameno je podnosio poniženje i u logoru pjevao:
“A možda nas noćas više neće biti,
možda ćemo drugdje za promjenu gnjiti,
ili će nam negdje kosti prelomiti.
O, budi srca milostiva i oprosti,
Onima koji ne znaju što čine,
Ali ovi znadu,
I krvi su žedne ove sramne gubice
A nas su zatvorili k’o nitkove i fakine(Žene uznika)
Zatvori srce i usne,
Vilice stegni i šuti,
I nemoj nikog pitat
Zašto su naši smrznuti puti.
I zašto čovjek čovjeka kolje,
I zašto nikada neće biti bolje.”
Sudbina dr. Ilije Jakovljevića, briljantnog odvjetnika, književnika i pjesnika, domoljuba i humanista, četrdeset godina bila je okovana debelim zidom zavjetne šutnje.
Akademik Šimuna Musa, redoviti profesor hrvatskoga jezika, književnosti i filozofije, na Filozofskom fakultetu u Zadru (1994.), obranio je doktorski rad o temi života, rada i stradanja dr. Ilije Jakovljevića. Tako su, konačno, pokidani lanci zavjetne šutnje; patnik i uznik dr. Ilija Jakovljević uskrsnuo je na hrvatskoj društvenoj, političkoj i književnoj pozornici.
U okviru međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće, Hrvatsko narodno kazalište i dubrovačko Kazalište Marina Držića, pred kraj ovog mjeseca, izvest će dramu Logorovanje i tako dr. Iliju Jakovljevića vratiti u Mostar, u njegov rodni grad. U njegov Podhum!
