Informacija da kod samopopisivanja Vijest da će nakon “sto godina” vjeronauk u osnovnoj školi dobiti alternativni predmet zazvučala je više nego fantastično dobro. Međutim, da bi se taj predmet mogao zvati “kritičko mišljenje” zvuči poput neke šale. Odnosno, svakome iole pametnom prvo što je palo u oči to je da bi se nazivom novoga školskoga predmeta moglo aludirati na tezu da je vjeronauk indoktrinirajući ili još gore, zatupljujući, pa mu kao alternativu treba ponuditi kritičko promišljanje. Onaj tko je smišljao naziv alternativnog predmeta doista je, kako bi izbjegao bilo kakvo slično podmetanje, mogao ipak biti maštovitiji, jer ovo baš izgleda kao bespotrebna provokacija.
Na stranu sad i rasprava što to znači “kritičko mišljenje” u osnovnoškolskoj dječjoj dobi, odnosno, je li to primjerenije više starijoj nego mlađoj djeci, ono što je važno podržati je činjenica da školski sustav napokon želi odgovoriti na potrebe onih roditelja i djece koja nisu izabrala vjeronauk kao izborni predmet u osnovnoj školi. Za nemogućnost toga izbora krivac je isključivo školski sustav, no to se vrlo rijetko razabiralo u javnim prepucavanjima i napadima na vjeronauk, kada je krivcem zbog vjeronauka u školi proglašavana Crkva, samo zbog činjenice da se vjeronaučna nastava odvija u njezinoj organizaciji. Jer Crkva nije mogla u školu ni na koji način ugraditi alternativni predmet vjeronauku. Primjer iz srednje škole s etikom kao izbornim predmetom to najslikovitije govori i rješenju u srednjoj školi nema se što prigovoriti.
Vjeronauk u osnovnoj školi pohađa više od 90 posto djece i on je, praktički svojevrstan plebiscit roditelja i djece, jer se sami odlučuju za pohađanje vjeronauka. Ako se i kada uvede alternativa vjeronauku to će, također, biti izborni predmet i tko veli da veliki dio roditelja i djece neće htjeti izabrati i taj predmet u nizu izbornih koji se nude u školi. Poput njemačkog, informatike… Problem će nastati ako se će se morati odlučivati “ili-ili”, a napose ako će ostati ovaj naziv “kritičko mišljenje”. No o tom, po tom.
Osim činjenice da sve ove godine nema alternativu i da ga se zbog toga nepravedno optužuje, vjeronauk u školi trpio je od još nekih udaraca. To što je on izborni predmet, neke je škole nukala da ga stavljaju kao nulti ili zadnji sat, pa čak i u suprotni turnus, zaboravljajući pritom ugovornu obvezu između Vatikana i Hrvatske po kojoj vjeronauk jest izborni predmet, ali postaje obveznim kada ga se izabere i dalje ima isti status kao i svi obvezni predmeti. To nerazumijevanje izbornosti u primjeru školskog vjeronauka rezultiralo je i problemima s ispisivanjem djece, pa je bilo primjera da su djeca ispisivana s vjeronauka nakon prve pričesti i ponovno upisivana prije krizme.
To je ljutilo Crkvu, jer uz činjenicu da se svake godine može izabrati nova lista izbornih predmeta, vjeronauk je specifičan po svome sadržaju i kontinuitetu i onaj tko ga pohađa od početka osnovnoškolskog školovanja, trebao bi doći i do kraja. Naprosto jer se radi i o formaciji i informaciji o vjerskom životu. Uostalom, paralela bi se mogla povući i s nekim stranim jezikom. Nijedan roditelj, koji želi da mu dijete nauči strani jezik, neće ga ispisati nakon četvrtog razreda i ponovno upisati pri upisu osmog, zar ne. Tko bi mu pokrpao rupe u znanju, gramatici i vokabularu.
Najveći dio problema s vjeronaukom u školi dolazi zbog ideološke i svjetonazorske zaslijepljenosti i isključivosti. Dio javnosti, naime, nema kapaciteta prihvatiti činjenicu da je vjerski odgoj sastavnica cjelovitog odgoja ljudske osobe i najradije bi izbacio vjeronauk iz škole kao što su to učinili komunisti. Pritom se posve iz vida gubi upravo spomenuta mogućnosti izbora i opredjeljenja na početku školske godine, kada roditelj ispred vjeronauka zaokružuje “da” ili “ne” i svojim potpisom daje legitimitet cijeloj priči. Nitko nikoga na taj potpis ne prisiljava.Sve to treba imati i u vidu kada se (navodno u naredne tri godine) priređuje teren za uvođenje alternativnog predmeta vjeronauku u osnovnoj školi. Napokon! No, već sama najava da bi se ta priča stavila u okvir vjeronauk vs. kritičko mišljenje, ne sluti da će se dobro završiti. Pa bi već sada bilo dobro angažirati nekog maštovitijeg barem u biranju imena novom predmetu. Jer se o sadržaju, strukturi, a pogotovo o tome kojega će obrazovanja i formata biti učitelji i profesori koji bi ga predavali ništa ne zna. Koje su oni fakultete trebali završiti da djecu mogu poučavati “kritičkom mišljenju” bit će zanimljivo vidjeti.
Tako da vjerske zajednice, koje drže vjeronauk u osnovnoj školi, već sada trebaju biti dovoljno budne i solidarne, da se vjeronauku u školi ne napravi nova “medvjeđa usluga”.
Ne tvrdim da je vjeronauk zatupljujući, ali smatram da ne treba u školi učiti o kritičkom razmišljanu da bi netko reagirao na konstantaciju o ljudskim kapacitetima kao na primjer: "Dio javnosti, naime, nema kapaciteta prihvatiti činjenicu da je vjerski odgojoj sastavnica cjelovitog odgoja ljudske osobe i najradije bi izbacio vjeronauk iz škole kao što su to učinili komunisti" Komunizam je daleko iza nas i ovdje ga nije trebalo spominjat, jer radi se vrjemenu u kojemu živimo. Netreba u školi učiti kako se kritički i logički razmišla, pa da se zaključi da nešto što se izabere dobrovoljno ne može postati obavezno. U današnje vrijeme večina zapadnih država ima u svom školskom programu religiju kao predmet koji pruža opširnije znanje o svim o većim svjetskim religijama, kakva je greška u tome i dali se time smanjuje kapacitet prihvaćanja jednostranih činjenica.