Netko blagonaklon, gotovo djetinje naivan, u prvim je valovima pandemije koronavirusa koja je okovala svijet, u vrijeme dok se s balkona još pjevalo i pljeskalo liječnicima, pomislio kako ćemo iz ove nezapamćene zdravstvene krize izaći jači, pametniji, jedinstveni, bolji ljudi. Bilo je to vrijeme izazova, vrijeme čišćenja, velikog pospremanja, trenutak u kojem će svatko zastati i zapitati se što su mu prioriteti, razgoliti bitno od nebitnog, razlikovati višak od onog suštinskog, a to je briga za zdravlje, za sigurnost, naposljetku, i za goli život.
Ako je i postojao, taj je trenutak zanosa trajao kratko. Posljednjih dana eskalirao je u suprotnost, u obijest i zluradost. Primjera je bezbroj, evo tek jedan u dugom nizu. Policija je tijekom vikenda u razmaku od nekoliko sati u Sesvetama pronašla dva beživotna ženska tijela: jedno na poljskoj stazi, drugo u dvorištu obiteljske kuće. “Ima li tragova uboda na ramenu?”, “Odeš tražiti gljive pa nabasaš na krepane babe. Vakcina?”, “Sad vidite zašto se ljudi ne žele cijepiti, ovo je tek početak, bit će toga puno više”... prva su tri komentara ispod vijesti objavljene na jednom, nasumično odabranom portalu.
Postoje, dakako, i sumanute reakcije iz dijametralno suprotnog tabora. Na dnevnoj bazi objavljuju se vijesti o smrtima izrazitih protivnika cjepiva, poput onih o dvojici američkih radijskih voditelja, žestokih antivaksera koji su naposljetku izgubili bitku s koronom. Komentari ispod takvih tekstova sumanuti su u istoj mjeri: neki likuju, a mnogima je gotovo drago zbog tragičnog ishoda kako bi sebe i druge uvjerili u ispravnost vlastitih izbora.
Egzistencijalna tjeskoba, nezadovoljstvo zbog ograničenja, zbog pravila koja remete “naš način života”, nagomilane frustracije u vlastita četiri zida, sve se to najprije stuštilo na društvene mreže, potom i na ulice. Korona već dugo nije samo javnozdravstvena ugroza koja je u Hrvatskoj odnijela života gotovo koliko u Domovinskome ratu, već poligon za nove podjele u društvu. Na cijepljene i necijepljene, na maskere i antimaskere, na društveno odgovorne i one koji to nisu, na vaksere i antivaksere.
Ovi potonji neki su se dan okupili u tisućama na glavnom zagrebačkom trgu na prosvjedu pod nazivom “Festival slobode”. Puna četiri sata slušali su o biološkom ratu, o namjesnicima zla i neprijateljima naroda, o “plandemiji”, o “genocidnim cjepivima” i “prisilnoj sterilizaciji”. Među govornicima je bio i samoprozvani arheolog Semir Osmanagić, bosanski “Indiana Jones” i istraživač navodnih piramida sunca kod Visokog, koji je usporedio covid mjere s nacističkom diktaturom i zaradio ovacije, usprkos činjenici da je njegovo “liječenje” djelovanjem iona službeno demantirala Svjetska zdravstvena organizacija.
Skupu se obratio i Srećko Sladoljev, biolog koji je izračunao da slova u imenu Billa Gatesa, kojeg povezuje sa Sotonom, čine đavolji znak 666, i koji je s govornice poslao “najjači mogući lijek protiv svega, a to je topli ljudski zagrljaj, kakvim djeca zagrle svoje roditelje, bake i djedove”. Iste one koji se u ovom trenutku, prikopčani za respiratore, bore za zrak.
I sve to u Hrvatskoj, gdje cijepljenje protiv Covida-19 nije obavezno, pa koncept borbe za slobodu izbora, za koju oni često tvrde da se bore, uopće ne postoji. U državi s uspješnom turističkom sezonom, s otvorenim kafićima i restoranima koja u dvije godine nije upoznala policijski sat ni lockdown, koja je, kada je riječ o mjerama, među (pre)liberalnijim na svijetu. Prosvjednici se žale da su im “uzeli slobode, dirnuli u slobodu kretanja, rada i savjesti.” Nisu. Ponajmanje u savjest onih koji naše sugrađane treće dobi svjesno ili nesvjesno odvode u smrt. I to je minimum nužnog konsenzusa u društvu, a za sve ostalo, svakome na volju u dva podijeljena i, očito, nepomirljiva tabora.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”