Ideja da bi Europska unija Ukrajini, i to u trenutku kada se ta zemlja zbog svoje želje da postane dio euroatlantskih integracija doslovno bori za opstanak, trebala ponuditi nešto više od neodređene "europske perspektive" nije nerazumljiva. Rat u Ukrajini i ruska agresija na tu zemlju preko noći su promijenili cijelu Europu, pa tako i europski pristupni proces. Iako je sve donedavno ukrajinsko članstvo u EU bilo teško zamislivo, pa i u dugoročnoj perspektivi, Putinova invazija na Ukrajinu probudila je Bruxelles, koji je svjestan da ovaj put mora nešto poduzeti i ne dopustiti da Ukrajina ostane na geopolitičkoj vjetrometini, prepuštena na milost i nemilost agresivnoj susjedi.
Međutim, u ovom trenutku nije jasno što bi to "više od europske perspektive" točno trebalo biti. Kada je riječ o postojećem pristupnom procesu, on ne može zadovoljiti ukrajinske želje, unatoč činjenici da je Ukrajina nedavno i formalno zatražila da postane članica Europske unije, a uz nju su to učinile i Gruzija i Moldavija, koje su također izložene ruskoj agresiji, čime je postupak formalno pokrenut. Nakon što su Ukrajinci odgovorili na europski upitnik, EU sada mora izraditi mišljenje o ukrajinskoj kandidaturi. Ubrzani postupak prijma u EU, kakav priželjkuje Ukrajina, ne postoji. Jasno je da EU zemlji koja je izložena brutalnoj agresiji ne može zatvoriti svoja vrata, zbog čega se spominje mogućnost dodjele kandidatskog statusa Ukrajini, što podržava i hrvatski premijer Andrej Plenković, premda ni oko toga u ovom trenutku nema konsenzusa s obzirom na to da je i za dobivanje kandidatskog statusa potrebno ispuniti zahtjevnu i dugotrajnu proceduru, što jako dobro znaju sve zemlje koje su u ovom stoljeću primljene u EU, pa i Hrvatska. Spominje se i mogućnost da se Ukrajini dodijeli status potencijalne kandidatkinje, iako ni oko toga ne postoji suglasnost unutar EU. Iz europskih liberalnih krugova stižu i neke nove ideje – premda one i nisu sasvim nove – kojima se predlaže povezivanje demokratskih zemalja sa zajedničkim vrijednostima.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron takvu integraciju naziva "Europska politička zajednica", a predsjednik Europskog vijeća Charles Michel "Europska geopolitička zajednica", iako ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski poručuje kako njegova zemlja ne treba "alternativu" članstvu u EU, a ni "kompromise", s obzirom na to da su takvi prijedlozi, vjerojatno opravdano, shvaćeni isključivo kao alternativa punopravnom članstvu u Uniji. Iako bi dodjela kandidatskog statusa Ukrajini predstavljala snažnu potporu Ukrajincima i njihovoj borbi u ovom trenutku, takav potez nedvojbeno bi bio velik udarac svim zapadnobalkanskim zemljama, a osobito Bosni i Hercegovini, koja također već godinama bezuspješno pokušava izboriti kandidatski status s obzirom na to da je BiH jasno izrazila želju da postane članica EU, a formalni zahtjev za članstvo podnijela je još 2016. godine. Ne treba dovoditi u pitanje odgovornost koju Europa u ovom trenutku osjeća za Ukrajinu, žrtvu brutalne, nezamislive agresije, no što je s odgovornošću Europe za Bosnu i Hercegovinu, koja je također bila žrtva krvave agresije?
Ako Europa ima dug prema Ukrajincima, a taj dug u ovom trenutku nitko razuman ne dovodi u pitanje, kakav je tek onda dug Europe prema BiH? Iako je od rata u Hrvatskoj i BiH prošlo više od dva i pol desetljeća, svi dobro pamtimo što se onda događalo i jako dobro znamo da je i taj dug itekako stvaran i opipljiv, a usto i znatno viši nego u ukrajinskom slučaju, s obzirom na to da Europa i Zapad Ukrajincima sada ipak pomažu da se obrane, dok to u slučaju BiH i Hrvatske nije bio slučaj. Ujedinjeni narodi nametnuli su BiH – kao i Hrvatskoj, uostalom – embargo na uvoz oružja, čime su Bosni i Hercegovini, koja je u tom trenutku bila međunarodno priznata u svojim granicama, oduzeli legitimno pravo na samoobranu, koje je propisano i Poveljom UN-a. Isto vrijedi i za Hrvatsku. Tadašnja Europska unija pasivno je promatrala krvavu agresiju, najprije na Hrvatsku, a onda i na BiH, izigravajući neutralnost u najvećem krvoproliću na europskom tlu poslije Drugog svjetskog rata. Upravo je ta neutralnost i takva licemjerna politika Europe i Zapada i omogućila masovne pokolje civila i zarobljenika, srednjovjekovne višegodišnje opsade gradova, a naposljetku i genocid.
Zbog svega toga bilo bi krajnje neprimjereno da Ukrajina dobije kandidatski status, a BiH ne. Bila bi to povijesna nepravda koja bi se zasigurno odrazila na vjerodostojnost cjelokupnog pristupnog procesa. Neki lakonski kažu da kandidatski status ionako nije toliko važan, što i nije posve točno. Iako je put od kandidatskog statusa do članstva dug, dodjela kandidatskog statusa ima veliko simboličko značenje, s obzirom na to da se time zemlji kandidatkinji šalje poruka da su vrata EU za nju otvorena i da će postati članica kad ispuni kriterije. Za Ukrajinu i BiH, zemlje sa zajedničkim iskustvom žrtava ratne agresije, to sigurno nije malo.
