Djela glasovitog srpskog književnika, filozofa i akademika Branka Ćopića (1915. - 1984.) prevedena su na dvadesetak stranih jezika. Tako je preveden i njegov roman "Gluvi barut" u kojemu, na zanimljiv i, za to vrijeme, neobičan način, piše o novoj državnoj zajednici. Piše šaljivo, kritički, bez dlake na jeziku.
"Mlado, prvi put ujedinjeno, u samom svom ujedinjenju razjedinjeno, ovo tlo preko noći prslo je po svim svojim nezavarenim šavovima i prokopanim rovovima. Razjedinjena prošlost otvorila je duboko grotlo svih sjećanja, vjerskih, nacionalnih, klasnih i osobnih zabluda i obmana. Svud je potekla lavina animalnog. Bespomoćnost je zaledila naša srca i naš razum."
Umoran od godina rata, tjeskobna vremena i sukoba koji su poslali prve signale zatamnjenih podjela, Branko Ćopić u vode Dunava skočio je s jednog beogradskog mosta (1984). Tako je, na tragičan način, okončao svoj život. Most s kojega je otišao na drugi svijet, nosi ime slavnog književnika, pjesnika, filozofa i dvostrukog akademika.
To je Brankov most!
Njegov suvremenik bosanskih korijena, nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.), piše: "Bosna, s njom i Hercegovina, zemlja je mržnje, straha i neizvjesnosti. Unatoč svemu što je vidljivo i nevidljivo, s malo razuma, puno napora i dobre volje, na kraju krajeva, sve se da nekako urediti."
Ima li ovo vrijeme razuma, strpljenja i minimum dobre volje?
Ne znam!
Jedan i drugi - Branko Ćopić i Ivo Andrić, idu u kategoriju svevremenih književnika. Njihova djela čitat će se dok ljudi po zemlji budu hodili i dok ih lijepa riječ i mudra misao budu zanimali. Jednog i drugog pritiskala je sudbina rodne Bosne. Svaki je na svoj način pisao. Jedan je bio šaljiv, a drugi previše otmjen, zatvoren, diplomatičan.
Branko Ćopić, na njemu svojstven način, znao je reći: "Lako je Ivi pisati o vezirima, begovima i konzulima iz 'ko zna kog vakta. Neka stisne pa kaže koju o današnjem vremenu, njegovim begovima, generalima, admiralima i socijalističkim junacima. Deder, Ivo, napiši koju novu - crvenu, zvjezdoliku, 'fratarsku' priču", šalio se Branko.
Vrijeme ne miruje.
Sve je pošlo kud ne treba i kako ne valja. Nesporazumi oko Bosne i Hercegovine puno su dublji i puno složeniji nego što se površnom promatraču može učiniti. Davno je, zamalo prije stotinu godina, kralj nad kraljevima, car nad carevima, Winston Churchill (1874. - 1965.) poručio da Bosna i Hercegovina ne može biti dvosmjerna ulica. Narodi koji tamo žive moraju se podnositi jer se sve vraća na početak. Našim riječima kazano: sve bi se moglo vratiti u nove nevolje i stare belaje.
U svojoj knjizi "Pogled iza ogledala" hrvatski glazbenik i filozof Vice Vukov (1936. - 2008.), na najvišoj razini dostojanstva pisane riječi i lucidnog uma, piše: "Za vrijeme diplomatskog studija, na Sorbonskom sveučilištu u Parizu, znanstveno sam se bavio pitanjem Bosne i Hercegovine…"
"Najvažnija činjenica u vezi s teritorijem koji se nalazi u središtu Jugoslavije jest ono što predstavlja svojevrsnu fluidnu granicu koja razdvaja svjetove, ali istovremeno ima fatalnu snagu privlačnosti i privlačenja."
Knjiga Vice Vukova pravo je intelektualno biserje. Svatko će reći da je bio nenadmašan glazbenik, a nakon čitanja knjige "Pogled iza ogledala", svjedočim da je Vice Vukov bolji i veći pisac i filozof.
Za bolje razumijevanje fluidne granice Vice Vukova dragocjeno je čitati Josipa Mlakića, suvremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog književnika. Sjaj njegove misli i riječi bljesnut će na večerašnjoj mostarskoj promociji - u knjižnici koja ponosno nosi ime Ive Andrića. Ivan Lovrenović i Josip Mlakić, za istim stolom - dva književnika od kojih nitko i nikada nije bolje razumio ono što je nobelovac Ivo Andrić pisao. E, da je na životu Vice Vukov pa da na promociji otpjeva - "To je tvoja zemlja, tu sagradi dom", bila bi to noć "za umrit", kako kažu u susjednoj Dalmaciji.
Danas, kao i prije tisuću godina, postoji tisuću razloga zbog kojih se neuk i površan poznavatelj povijesti može upitati:
Što je Bosna i Hercegovina?
Koji narodi u njoj žive?
Nasuprot tomu razuman i obrazovan čovjek mora se upitati - je li ona zbog svojih pitomih planina, bujnih šuma, čistog mora, bistrih rijeka i jezera, ugodne klime i stasitih ljudi, toliko lijepa, zavodljiva da oko njezinih skuta oblijeću moćni i veliki ne bi li je zaveli i za sebe osvojili.
Nije čudo!
O njezinoj ljepoti pjeva i drevna sevdalinka "Bosno moja, lijepa li si, još bi stoput ljepša bila da te sila strana davno nije pokorila".
Prijelaz iz prošloga u novo stoljeće bez stroge ocjene može se pisati malim slovom. Malim slovom - zato što je u našoj zemlji sve uništeno, uniženo i poniženo. U vihoru rata i gramzljive privatizacije, velike tvornice i veliki kombinati su nestali. Radnik - mali čovjek, s njim, ruku pod ruku, i siroti umirovljenik, pod okriljem noći, sve češće i duže, traga za "ponudom" kontejnera i sudbinom prosjačkog štapa.
Na pukotinama stvorene zajednice gospodari hrđa. Na nezašivenim mjestima sve veći je raspor. Predugo se ljudi pitaju - mogu li se zavariti stare pukotine, zašiti rasporena odjeća i zatrpati grotlo iz kojeg, iz dana u dan, sve češće i sve jače izbija vonj i nepodnošljiva trulež...
Nije čudo!
Dvadeseto stoljeće bilo je najkrvavije od kada se stoljeća pamte. Tu su se posebno istaknuli veliki "kuhari zla" - od Adolfa Hitlera do Josifa Staljina i manje vrsnih majstora - Pol Pota Kim ili Sunga. Napadom na suverenu, veliku zemlju Ukrajinu, crni Vladimir na putu je pojačati vodeći popis kuhara ljudskog "paprikaša". U ocjeni jedne osobe i jedne odluke svatko može pogriješiti. Vrijeme pogriješiti neće. I nećemo dugo čekati na sud vremena.
Inače, za naše zablude i patnje nisu krivi Bošnjaci, Hrvati ni Srbi - čestiti ljudi. Odgovorna je skupina ratnih vjetropira i politička nedonoščad oskudne pameti, kratkog vida i zamagljenog pogleda. Jedne i druge stvorili su, poticali, i na svaki način pomagali i pomažu nedemokratski režimi, geopolitičke namjere velikih i moćnih te pojedinačni osobni interesi. Pocrvenjeli su paragrafi pravde i pravičnosti!
Teška su vremena!
Svijet je na izmaku snaga!
Trpljenje ima svoj smisao samo u slučaju ako je u službi dokidanja onoga što je s vremenom postalo nepodnošljivo. Jer, svaki čovjek, pa tako i svaki narod, želi biti gospodar na svojoj njivi, želi ubrati ono što je posadio i požnjeti ono što je na njoj posijao. Svoj novac želi čuvati u svojoj banci i njime upravljati. Sve drugo je s primjesama i aromom kolonijalnog izrabljivanja. Sve to ne može dovijeka trajati!
Nije lako!
Istina, ni jedna unutarnja granica bivše države nije toliko ranjiva i teško održiva kao ona na istoku, na rijeci Drini. S granicom rijeke Drine, računali su, i dandanas računaju mnogi. Svoje planove i svoje snove pravdaju ovim i onim argumentima. Nekada su oni kvazihistorijski, nekada dnevnopolitički, najčešće potpuno besmisleni.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se priče o pohlepnom majmunu - onom koji je zavukao ruku u uski otvor da bi se dočepao hrane, slastica koje su mu kao mamac bile postavljene. Kada je "pametni" majmun zgrabio plijen, šaka mu je postala toliko velika da je nije mogao izvući vani. Tako je sam postao zarobljenik svoje pohlepe.
Kako god prišli ovom razmišljanju, nameće se aktualno pitanje - zašto se povijest s Bosnom i Hercegovinom i njezinom sudbinom tako poigrala i dodijelila joj stoljeća surove, tuđinske uprave? Zašto se s njom poigrala kao s nekom političkom operetom?
Bez obzira na osmanske, austrougarske, karađorđevske i brozovske tegobe, ne treba biti prevelik pesimist jer za gore stvari ima vremena. Sve lagano dozrijeva za naše nove vatre. Na društvenoj su sceni politički upaljači koji čekaju trenutak svoje piromanije. Sudbinom svijeta upravlja skupina najgorih ljudi. Pod lipom ovakvih vladara - baraba, teško je pronaći hlad i zaklon. Zbog njih kakvi jesu, neprestano se krećemo iz sukoba u sukob, od zla - prema onom što je puno gore.
Svijet je u strahu!
Jer, nuklearno oružje nije ono što je nekada bio konjanik s kopljem u ruci ni vojnik s puškom i bestrzajnim topom. Današnje razorne "ptice letjelice" u trenu pređu tisuće kilometara i pogode ono što je neprijatelj naumio uništiti.
Tu milosti nema!
Razuma još manje.
