Sve je pošlo kud ne treba i kako ne valja.
Rukavice su skinute i bačene!
Pesnice su otvorene i stisnute!
Zubi škrguću!
Ukrstile su se vojske i narodi, patrijarsi i generali.
Sve se vidi i sve se zna.
Zna se tko je na jednoj, a tko na drugoj strani.
Oružja u izobilju ima.
Stiže sa svih strana.
Nešto za eure i dolare, nešto za pomoć i potporu.
Samo neka se puca i razara!
U Ukrajini dugo mira biti neće!
Granica s Rusijom duga je dvije tisuće kilometara, neizvjesnost je još duža i još teža.
Jedna zemlja je prevelika, druga samo malo manja.
"Namjeri se junak na junaka, deli-Musa na Kraljević Marka", kaže epska pjesma.
Trebat će vremena da se ruski i ukrajinski narod, dva bliska susjeda i slavenske duše, pomire i približe. Njihovi poglavari morat će za stol sjesti i u oči se pogledati. Morat će prste skupiti, u grudi se kucnuti i reći: mea culpa, mea culpa.
Jedan i drugi moraju to učiniti
Da sutra ne bude kasno.
Da prekosutra ne bude prekasno.
Jer - apokalipsa kuca na vrata.
Tko to ne vidi i ne sluti, obnevidio je.
Brutalne ratne operacije koje se vode između Rusije i Ukrajine, neposredno zaraćenih strana, rat je širih razmjera. To je svrstavanje između agresorske Rusije, zapadnog svijeta i Sjedinjenih Američkih Država. Borbe za ukrajinsku prijestolnicu Kijev, velike gradove Harkiv, Lavov, Mariupolj i manja mjesta, borbe su za proklamirane europske vrijednosti. Ako se njih ne obrani, cijeli planet suočit će se s apokalipsom neviđenih razmjera. Mjesec dana ratnih sukoba zatamnio je nebo nad Europom; sve je drugačije, opasnije i neizvjesnije.
Vatreni Hafiz
Poveznicu s ukrajinskom ratnom zbiljom pronašao sam u priči Ive Andrića.
Fra Petar je bio bogobojazan, tih, miran i kao kruh dobar svećenik franjevačkog reda. Bio je iz središnje Bosne. Spletom nesretnih okolnosti, našao se u istanbulskom zatvoru. U Prokletoj avliji. Sumnju je izazvao svećenički habit, duga, do zemlje spuštena crna mantija; za istanbulske ulice - neobična odjeća. Uhićen je da se utvrdi tko je i odakle je došao, tko ga je poslao i što u Istanbulu namjerava raditi.
Fra Petar je bio vješt majstor. Znao je popravljati puške, mlinove za kavu, brave i satove. Sve što je bilo pokvareno s lakoćom je znao popraviti. To nije mogao prikriti. Popravi ovom ovo, onom ono, fra Petar je postao poznat među zatvorenicima. Znali su to u Prokletoj avliji. Počeli su ga pozivati na sve strane. Zvali su ga u kuće vladara i bogatih ljudi. I tamo je ponešto trebalo popraviti. Jer, sve što se koristi, to se, s vremenom, i pokvari.
Tako je fra Petar upoznao nekadašnjeg vladara - viteza Vatrenog Hafiza. Nadimak Vatreni Hafiz dobio je za vrijeme velike pobune u Siriji. Došao je s carskim fermanom i obvezom da u pobunjenom kraju zavede red i uspostavi mir. Ohrabren carskim fermanom, Hafiz se nije bojao ni jednog zakona. Ni Božjeg zakona nije se bojao. Počeo je sve razarati i rušiti, vješati i ubijati, silovati i pljačkati. "Samo ću nebo nad Sirijom ostaviti", prijetio je.
Nitko od poznanika nije mogao vjerovati kako se u tom smirenom čovjeku nataložila tolika mržnja i rasplamsao toliki bijes za ubijanjem i razaranjem svega i svačega što je stajalo nasuprot njegovoj volji i njegovu viđenju. I zadnju travku u zemlju je htio utjerati. Vatreni Hafiz bio je slika i prilika našeg Omer-paše Latasa. Onog koji je, u svoje vrijeme, u Sarajevu govorio:
"Vašu ću zemlju na sitna sita prosijati dok mir ne zavlada i dok se carski zakoni ne budu poštivali. Tko ne bude slušao i bunio se, obje ću mu noge u lijevu nogavicu sabiti!"
Pa eto!
Suludim i surovim postupcima Hafiz se, s vremenom, pretvorio u spomenik zla i nesreće. U pogodnom času našao se netko blizak i povjerljiv tko mu je okrenuo leđa i od njega napravio skelet. Tako je narodnoj muci došao kraj. Tako se za zlo i nesreću našao lijek. Nije moćni Hafiz znao da ni jedan život nije popločan samo sretnim i veselim danima. Uvijek naiđe podmukla, nenadana nesreća koju razuman čovjek ne bi želio vidjeti.
Pogotovo doživjeti.
Svakom čovjeku, osobito onom koji je nastanjen na balkanskoj vjetrometini i naslonjen na stoljeća mržnje i nesporazuma, treba mudra i smirena glava. Trebaju mu moćni amortizeri za otpornost na udare sa svih strana. Treba mu strpljenje.
Treba mu panonska mirnoća.
Sabur mu treba!
Jer udomaćila se tuđa vlast, tuđa pamet, samovolja i bezobrazluk. Nikako da odu. Prije stotinu godina Ivo Andrić piše:
"Važno je da oni odu, izgube se i nestanu, a mi da na svome ostanemo i trajemo."
Svako veće i značajnije mjesto, tako i Hercegovina, ima svoju Prokletu avliju. Njezina avlija smještena je u središtu Mostara. Po projektu mostarskog arhitekta Maksimilijana Davida izgrađena je 1891. godine. Zove se Ćelovina. Ćelovina zato što se s koljena na koljeno pričalo da su u nju ulazili ljudi s bujnom kosom, a izlazili ćelave glave. Iz prizemlja Ćelovine mogu se vidjeti samo visoki zidovi i po vrhu gusto postavljena bodljikava žica. Samo ptica preletjeti može. Živ čovjek nikako!
S drugog kata i prozorčića postavljena ispod plafona pritvorenik može nazreti samo svjetlost dana ili tamu noći.
Bilo bi zanimljivo zaviriti u povijest hercegovačke Proklete avlije. U nju ulaze prijestupnici svih boja i navika. Istina, nekad i nevini ljudi. Neki su u njoj i svoj život skončali. U Prokletu avliju najčešće ulaze odvjetnici, kao svjedoci vremena i nevremena, tuđe tuge i nevolje. Ulaze kao posljednja nada posrnulom čovjeku koji se našao u okolnosti često i nepravednog kaznenog progona.
Ratoborni Vladimir
Sa snažnim i moćnim oružjem pohotni Zapad nahrupio je prema zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Oko ruskih granica stegli su i zategli svoj vojno-politički savez - NATO. Nije im vjerovati! Povijest svjedoči da se znaju zaletjeti u tuđe zemlje i na tuđe prostore. Krvava je i tragična sudbina drevnog Iraka i njegova predsjednika Saddama Husseina.
Teško je razumjeti što propovijeda patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril. Još teže je shvatiti ono što u suverenoj Ukrajini radi ratoborni Vladimir. Kada se zlo smiri, jedan će, poput Vatrenog Hafiza, sebi podići spomenik duhovne nesreće, a onaj drugi još veći spomenik zla.
Uglavnom, ratoborni Vladimir nije topla dostojevska duša. Njegov pogled je leden. Osmijeh smrznut i opasan.
Patrijarh Kiril trebao bi poslušati što poručuje mlađi, produhovljeniji Porfirije, patrijarh Srpske pravoslavne crkve. I od mlađeg se ponekad može nešto naučiti.
"Rat protiv susjedne Ukrajine - pravedan je rat. Tko u njemu ne sudjeluje, nije dostojan nositi Kristov križ", poručuje patrijarh. U svijetu pravoslavlja glas vrhovnog duhovnog poglavara glas je neba.
Crni Vladimir, hladnim sibirskim glasom, poručuje:
"Ukrajina nije država!
Ukrajinci nisu Ukrajinci!
Oni su Rusi ispranih mozgova!"
"Kad se priča, svašta se kaže", poštapalica je legendarnog Ćire Blaževića.
Žalosni papa Franjo
U nedjelju, 13. ovoga ožujka, u Rimu, na Trgu sv. Petra, u nedjeljnom angelusu poglavar Katoličke crkve papa Franjo, klečeći na koljenima, sklopljenih ruku, molio je:
"Zaustavite rat, ljudsku patnju i nesreću! Ukrajinom teku rijeke krvi i potoci suza. Ovo nije vojna operacija! Ovo je rat koji sije smrt! Ovo je uništenje, bijeda i nesreća epskih razmjera!"
Papa Franjo će sutra, 25. ožujka, na Trgu sv. Petra u Rimu, tijekom obreda pokore, Bezgrešnom Srcu Marijinu posvetiti Rusiju, veliku slavensku zemlju. Tako će, hrabro i odlučno, ispraviti propuste svojih prethodnika i ispuniti Gospin zavjet iz Fatime.
U Fatimi, u Marijanskom svetištu, to isto uradit će i njegov izaslanik kardinal Konrad Krajewski. Ovim činom papa Franjo svrstao se uz bok svom prethodniku Ivanu Pavlu II. Ovo je za pljesak cijelog planeta. Ovo je za repliku uzvika i ushita:
"Santo subito! Svet odmah!"
Hoće li molitve i posvete pomoći da topovi umuknu, da se zrakoplovi i dronovi prizemlje, puške i mitraljezi odlože?
I zavlada mir.
Deset milijuna ljudi, mahom žena i maloljetne djece, izbjeglo je iz svojih domova i svoje domovine. Može misliti što god tko hoće, ali u ratu u kojem bježi tko bježati može, brutalno i bez milosti granatiraju se škole i vrtići, starački domovi i bolnice, muzeji i kazališta, nuklearne elektrane i svemirska postrojenja, crkve, katedrale, sinagoge i džamije, obiteljske kuće i neboderi te je to zločin prema civilnom stanovništvu. To je najteže kazneno djelo.
To je genocid, crni Vladimire!
