Subota 24. rujna
Katolika ima više nego na popisu stanovništva
Katolika je u Hrvatskoj dovoljno, premda Ivica Maštruko kaže da ih je manje nego što pokazuje popis stanovništva, jer mnogi su se kao katolici opredijelili iz konformizma. U Lijepoj Našoj katolika ima 83 posto (ne znam ima li ih i u jednoj drugoj zemlji više) pa je tako golem broj pakosno opravdavati i konformizmom, kao da kažete kako neki jedu jer vide da i drugi jedu. Opredjeljujući se kao katolici, građani se ne opredjeljuju samo kao vjernici nego i kao pripadnici jedne tradicije, jednog naroda i zajednice. Ne treba biti razočaran što je za koji zanemariv postotak pao broj katolika, ali neki likuju i najavljuju još veću dekatolizaciju Hrvatske na idućim popisima, a za neke je manje katolika dokaz veće demokratizacije društva. Tako reći pravu euforiju izazvali su rezultati popisa vjernika, bez razloga. A "razlog" je naslijeđen iz komunizma – vjernici su natražni, zatucani, konzervativni, a ateisti su napredni, demokrati, ideološki ispravni. Nevjerojatno je da šačica nevjernika može nametnuti "poražavajuću" sliku o broju katolika premda ih ima 83 posto! Ali to ne sprečava njihove lidere da se slikaju na misama na velike blagdane, na kojima je viđen čak i Ivica Račan!
Nedjelja 25. rujna
Navijači i nogometaši jedan su hrvatski tim
Kako objasniti u svijetu jedinstvenu odanost hrvatskih navijača svojoj nogometnoj reprezentaciji, masovno iskazanu i danas u Beču gdje smo Austriju pobijedili s 3:1? Najbolje je to učiniti što jednostavnije – navijači vole pobjede, u tome su borbeni pa borbenost traže i od igrača, i u svojem navijanju sve čine da se te pobjede dogode. A glavno je obilježje tih pobjeda da su one hrvatske. Kad Hrvatska igra u nekom inozemnom gradu, taj grad, njegove ulice, prodavaonice, kafići, stadion – sve postaje hrvatsko. A to hrvatsko domaćinima govori – došli smo pobijediti. Pobjede u utakmicama nekih klubova u komunizmu, na primjer, Dinama i Hajduka, pogotovo kad su igrali sa srbijanskim klubovima, doživljavane su i slavljene kao hrvatske pobjede, što jugoslavenskoj policiji i medijima nije bilo milo. Osobno sam uvjeren da su osjećaj duga i odgovornosti reprezentativnih nogometaša prema navijačima možda i najjači motiv koji nam u samostalnoj hrvatskoj donosi nezapamćene uspjehe u Europi i svijetu. U zasluge za te velike uspjehe velikim slovima treba upisati ljubav i žestinu navijača, što je najbolje shvatio Ćiro Blažević koji je zajedno s njima stvarao i veliku Dalićevu Hrvatsku.
Ponedjeljak 26. rujna
Kako bježati iz tako velike države i kulture
Pokadšto se u povodu rata u Ukrajini podsjeća na Domovinski rat, na brutalnu srpsku agresiju i junačku hrvatsku obranu. Sada čitamo kako nakon referenduma o prisvajanju okupiranih teritorija Kremlj "zatvara granice za muškarce u dobi za mobilizaciju". Koja sramota za ruske vlasti – mobiliziraju i bijeg onemogućuju silom, zatvaranjem granica, a mi se možemo sjetiti kako su na početku devedesetih granice za Hrvate iz svijeta koji su htjeli pomoći u obrani domovine širom otvarane. Usporedba možda i nije najsretnija, ali ipak pokazuje odnos naroda prema svojoj zemlji i odnos vlasti te zemlje prema narodu. Svaki Rus na svoj način osjeća veličinu svoje države, pa možemo zamisliti kako mu je kad iz nje bježi, kad u drugoj zemlji ne naiđe na osobitu ljubaznost ili živi u stalnom strahu da će biti vraćen. Gdje su veličina i slavna povijest Rusije, gdje je tu ljubav prema svojoj zemlji, patriotizam, herojstvo i spremnost na žrtvu. Sve je to pogaženo u pohodu jednog nerazumnog čovjeka koji je svoje osobne bolesne težnje preslikao na Rusiju da bi tu veliku zemlju s neusporedivom znanstvenom, glazbenom, baletnom, književnom tradicijom podredio ambicijama elita, točnije – šaki zlikovaca.
Utorak 27. rujna
Nužan prevrat u žalosnom stanju iseljavanja
Može se nekome činiti da je riječ o prijetvornosti i demagogiji, ali bolje je nešto činiti nego ne činiti ništa. Na inicijativu gradonačelnika Sinja Mire Bulja otvoren je natječaj nazvan Ostani kako bi se, radi povećanja broja stanovništva, u stambenom zbrinjavanju pomoglo mladim obiteljima i samcima koji namjeravaju trajno živjeti na sinjskom području. Djelomice bi im se, bespovratnim novcem do 75.000 kuna, fiancirali troškovi kupnje zemljišta, građevne dozvole, gradnje ili završetka gradnje kuće i priključka na komunalnu infrastrukturu. Nije riječ o bogzna kolikim svotama i vjerojatno se tako neće osjetno utjecati na broj stanovništva, no za tim bi se primjerom mogle povesti i druge općine, gradovi, županije pa i država. Bilo bi prije toga korisno izračunati koliko se uludo troši državnog novca na goleme plaće u vlasti, na raskošne vozne parkove, na stalno bujanje državnog aparata, na razmetljivost koju vidimo na svakom koraku. Da se samo taj novac, kojemu bi se mogao dodati novac iz otkrivenih pljački, iskoristi kao pomoć mladim obiteljima bio bi to bar veliki znak brige i ohrabrenja, te možda početak prevrata u žalosnom stanju iseljavanja, koje prijeti nestankom cijelog naroda.
Srijeda 28. rujna
Navalili na Hrvatsku sa svih strana svijeta
Jadna Hrvatska! Talijani bi htjeli Istru i Dalmaciju, Mađari izlaz na more, Srbi granicu Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica... Treba li se u zemlji koja je članica Europske unije i NATO-a, koja se za svoje teritorije izborila u krvavoj povijesti te ih trijumfalno zaštitila u Domovinskom ratu, uznemiravati zbog svojedobnih svojatanja hrvatskih područja nove talijanske premijerke Giorgie Meloni a i nekih drugih glasnih političara u susjedstvu? Treba ta svojatanja čuti, procijeniti od koga i zašto dolaze, ali nema nikakva razloga za strah od tih luđaka i od sukoba. Jer, prvo, mi ni za čim tuđim nismo u samostalnoj Hrvatskoj posezali, i drugo, u Domovinskom smo ratu pokazali da se znamo zaštititi. Ti političari mogu samo nauditi svojim državama, jer ih opterećuju onim na što nemaju pravo i tako ih zapravo zlorabe – Meloni Italiju, Šešelj i Vučić Srbiju, Orbán Mađarsku. Zloporabe vlastite zemlje u povijesti su nanijele velika zla, tim zemljama nisu donijele nikakve koristi nego su im ostavile trajne zločinačke biljege. Očita je sličnost u govorničkim stilovima propalih osvajača, koju je na izrazit način u proteklo vrijeme potvrdila neuračunljiva gospođa Mussolini, pardon - Meloni.
Četvrtak 29. rujna
Koje su "bitne vrijednosti" hrvatskog europarlamentarca
Mnoge iritiraju nedavne poruke Viktora Orbána da će trebati razmisliti o izlasku iz EU jednom kad, prema njegovim izračunima oko 2030. godine, od neto primateljice Mađarska postane neto uplatiteljica novca u europski proračun. Na to hrvatski europarlamentarac Fred Matić kaže: "To je za mene znak da ih treba iste sekunde van, Good riddance" koristeći engleski izraz olakšanja kad se nekog riješite. I nastavlja Fred "da smo svi mi sretni što smo u EU jer imamo što dobiti. Svi mi: Hrvatska, Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Poljska… Osim materijalnog, imamo što dobiti, a meni su prvenstveno bitne vrijednosti, jer kad prihvatimo vrijednosti, bit će i novca. Međutim, Mađari na najvulgarniji način, uz Poljake, uzimaju lovu, a za sve ostalo: tko vas j...", zaključuje Predrag Fred Matić. Ne bi se za spomenute zemlje moglo reći da od EU "imaju što dobiti" - Bugare je EU bacila u najgore siromaštvo, a nama su njezine moćne zemlje budzašto pokupovale gotovo sve banke i druga nacionalna bogatstva. No Matića sve to ne j..., kao europarlamentarcu plaća mu je nekoliko tisuća eura, a dobiva i astronomske dodatke, otpremnine, dnevnice... Kako bi govorio da je u Hrvatskoj, da s plaćom ne može preživjeti i da se mora iseliti?
Petak 30. rujna
Kakva država i vlast - takav popis stanovništva
Pod nadnaslovom "Popis kojem nitko ne vjeruje" čitam naslov – "Najbolji DZS-ov kadar dao je otkaz, popisivači su bili needucirani, kontrolori nemarni... Što sad? Nepojmljivo je da je kadar takav, a trebao bi biti vrhunski jer je popis stanovništva jedan od najautoritativnijih poslova koji radi država i koji za sve građane ima presudno značenje. I pri imenovanju članova Uprave Ine uvjerili smo se kako ova vlast nema elementarnog nadzora nad svojim kadrovima, njihovim sklonostima i sposobnostima. Otprilike u stilu: neka dođe Petar, ne može, onda neka dođe Pavao, ne može, daj onda Danu, ne može, pošalji onda Manu... Na kraju bi se moglo doći do nekoga s ulice, što možda i ne bi bio promašaj jer Ina ionako nije naša. A i pitanje je jesu li i Hrvati naši i trebaju li im savršeni popisivači, jer će ih već sutra demantirati seleći se iz Hrvatske – od trenutka popisa do kraja prebrojbe glasova izgubi se cijeli mali grad ljudi. Tko je za sve to kriv? Pa onaj čija vlast posve sliči na institucije i tvrtke za koje je odgovorna, na popis stanovništva, na Inu... Hrvatsku državu nitko ne vodi, njome se vlada iz Bruxellesa, iz europskih banaka i središta financijske moći, i iz skupina za pljačku i korupciju.
