Nakon vrlo uljuđene i nekonfliktne komunikacije na Odboru za pravosuđe, prof. dr. sc. Zlata Đurđević s odmakom se iz vedra neba teškom artiljerijom obrušila po saborskoj zastupnici Karolini Vidović Krišto, ustvrdivši ni manje ni više nego da “podilazi rasističkim ideološkim smetlištima”.
Zastupnica se stoga, doduše poput najvećeg nevinašca, otvorenim pismom obratila predsjedniku države tumačeći kako je prof. Đurđević otklonila svaku iluziju o svojoj kvalificiranosti za predsjednicu Vrhovnog suda, te da je umjesto da joj odgovori na jednostavna pitanja pribjegla starim metodama, galami i klevetama. Netipično za njega, Zoran Milanović, o tomu danima šuti.
Prof. Đurđević izrekla je politički sud o saborskoj zastupnici, premda sve vrijeme vješto izbjegava odgovore na pitanja koja bi je mogla ideološki kompromitirati baš pod izlikom da kao moguća sutkinja i predsjednica Vrhovnog suda ne može odgovarati na pitanja političke naravi. Toliko je ustrajna u odbijanju “politike u svojoj butigi” da je čak odbila izreći svoj stav o tezi bivšeg predsjednika Ive Josipovića da bi svojedobno glavni državni odvjetnik Mladen Bajić završio u loncu da je prerano zakukurikao. Premda bi svaki sudac trebao osuditi takav selektivni pristup u primjeni zakona po kriteriju vremenske podobnosti. Ni Đurđević nije prerano “kukuriknula” svoj sud o Vidović Krišto, već je za vrijeme dok ju je ona intervjuirala glumatala toleranciju pa tek kad je i saborski Odbor izrekao svoj stav o njezinoj kandidaturi, iznijela je stav o njoj koji je do tada stoički krila. Premda je ne tako davno u razgovoru za Večernji list tumačila: “Kandidat je objekt postupka i ne može biti odgovoran za postupke predsjednika” pa je dodala kako je bit svakog postupka izbora “stroga odvojenost funkcija vođenja postupka i sudjelovanja u postupku, a to je presudno i esencijalno kad politička tijela izabiru suca”. Unatoč tomu iz objekta pretvorila se u subjekt ustvrdivši kako je odgovarala na pitanja Vidović Krišto samo iz poštovanja prema dužnosti koju obnaša i zbog digniteta Hrvatskog sabora. Inače, u nijednoj drugoj prilici ne bi si dopustila biti ispitivana od osobe koja “već duže vrijeme zloupotrebljava slobodu političkog govora te zagađuje hrvatski javni prostor širenjem mržnje, netrpeljivosti i netolerancije” i koja je u javnosti iznijela niz besprizornih uvreda i laži te divljačkih verbalnih napada utemeljenih na rasističkoj ideologiji”. Radi se o licemjernom i anticivilizacijskom govoru u cilju zastrašivanja koji bi trebao biti izopćen iz hrvatskog političkog života te predstavlja nužno zlo u demokraciji i cijenu slobode govora koju plaćamo, te se promoviraju vrijednosti protivne hrvatskom Ustavu, dostojanstvu, jednakosti i slobodi, ustvrdila je kandidatkinja za sutkinju i predsjednicu Vrhovnog suda, koja je u svom programu rada na temelju samo tri odluke ESLJP-a baš u predmetima o slobodi političkog govora argumentirala svoj stav o političkoj utjecaju na sudstvo!? Takvim si je govorom prof. Đurđević nedvojbeno priskrbila dodatne laude kod ideoloških protivnika zastupnice Vidović Krišto. Valja reći i da je njezina reakcija inače ljudski razumljiva, iako je zakašnjela barem tri mjeseca kad je u opakom političkom osvrtu na prijedlog njezine kandidature Vidović Krišto izrekla sporne ocjene, a dovoljno je podsjetiti da je tada rekla za profesoricu da se “divi udbaškim ubojicama te je alergična na hrvatske branitelje, kao što je Marko Perković Thompson”. To je bio ničim potkrijepljen zločesti izričaj kojim se aludiralo na stavove prof. Đurđević koje je imala o zastari u kontekstu europskog uhidbenog naloga u povodu slučaja Perković i Mustač, te stava oko opće sjednice Visokog prekršajnog suda u slučaju Thompsonova ZDS-a u pjesmi Čavoglave. Dakle, u oba slučaja u stručnim argumentima prof. Đurđević nema ideologije, uostalom iste je stavove iznosilo više pravnih eksperata. Ali, jednako tako nema ideologije niti u oslobađajućoj odluci za Thompsonov ZDS, kao ni u odluci o izručenju Perkovića i Mustača, to više jer je u potonjem slučaju riječ o stalnoj sudskoj praksi, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda. U tom kontekstu, inzistiranje Vidović Krišto na odgovoru o, kako je ona to protumačila, jednostavnom pitanju oko zastare, ilustracija je u kakvom su raskoraku struka i laička javnost, kakva je kod nas pravna kultura i kako se lako stvara loša percepcija. Tako je i sudac Ivan Turudić uz argumente koje je iznio posve nepotrebno “točio” kad je u svom osvrtu za Jutarnji list zajedljivo napisao da je prof. Đurđević promptno izradila za odvjetnika Antu Nobila pravno mišljenje od 113 stranica s prilozima. Iako samo mišljenje sadrži samo 11 stranica, a ostalo su citati zakonodavstva i prilozi s odlukama. U njezinu se mišljenju slučaj Perković i Mustač ne spominju, iako se zna da je odvjetnik tražio odgovore na pitanja o europskoj judikaturi za potrebe tog slučaja. Zapravo, prof. Đurđević postala je žrtva pristupa kojem je i sama pribjegla iznoseći u svom programu neke sudove o pravosuđu.
