Nećemo na zagrebačkom Trgu bana Jelačića i drugdje dočekati hrvatske nogometne reprezentativce kao 1998. i 2018. godine. Ali nije svako zlo za zlo – što je rjeđe, slađe je. Ako je dvadeset godina razmak između trofeja i trofeja kakav ćemo imati i u budućnosti, bar ćemo u međuvremenu uživati u uspjesima u kvalifikacijama za velika natjecanja i još ponekima.
Hrvati neće biti gladni dobrog nogometa, što je za život nacije vrlo važno, jer nam je on duševna hrana i najmoćniji izraz zajednice i društvenosti. Po oduševljenju i masovnosti slavlja ta igra može stajati uz bok najznamenitijih nacionalnih okupljanja u novijoj hrvatskoj povijesti, uz bok Savkinih i Tuđmanovih mitinga koji su pratili presudne političke događaje na početku sedamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Ili uz bok dočeka Vlaka slobode u Splitu 1995.
Godine 1998. osvojili smo broncu na SP-u u Francuskoj dok se, tako reći, još dimilo na ratištu a narod dolazio sebi od nezapamćenih stradanja. Prije četrdesetak godina genijalni Tenžera pisao je o nogometnoj igri kao interpretaciji ljudske sudbine, u samostalnoj Hrvatskoj mogli bismo govoriti o reprezentativnom nogometu kao interpretaciji nacionalne sudbine – i bronca u Francuskoj i srebro u Rusiji imali su izrazito političko značenje, koje su svojim slavljem s navijačima isticali i sami nogometaši, a kao dekor su im služile Thompsonove pjesme. I jedan klupski uspjeh u komunizmu poprimio je obilježja velikog nacionalnog događaja – Dinamovo osvajanje prvog mjesta koje je bilo neviđeno veselje za cijelu Hrvatsku i neviđen šok za Jugoslaviju. Najznamenitiji događaj koji će pokazati duboku srodnost politike i nogometa i biti tako reći povijesna interpretacija nacionalne sudbine bio je Bobanov skok na milicajca na neodigranoj utakmici Dinama i Zvezde, koji je za mnoge početak Domovinskog rata.
Bilo je u svijetu i ratova zbog nogometa, ali je možda u Hrvatskoj kao nigdje drugdje nogomet sveta igra. Svojedobno je Tomislav Čadež, uz potkrepe, pisao kako najbolji nogomet igraju katolici. Na prvi pogled zbunjujuća tvrdnja, zbog čega katolici? Iz Imotske sam krajine, valjda najkatoličkije sredine u svijetu, pa mi se Čadežov tekst iznimno svidio te sam ga pokušao “primijeniti” na svoj zavičaj. Nogomet se igrao na svakom koraku. Najveći su mu neprijatelji bili vrlo strogi a kadšto i okrutni roditelji, no djeca, marljivi vjernici odgajani u neporecivu katoličkom duhu, izmicala su toj strogosti i u nogometu nalazila svoju najdražu slobodu od obiteljske stege i sputanosti siromaštvom. Mislim da je spoj te strogosti u bogobojaznim obiteljima i želje da se od nje pobjegne u nogometnu igru najizrazitiji upravo u katolika, svuda u svijetu, pogotovo siromašnom. Jedini hrvatski prvoligaški klub koji je bio blizu, Hajduk, bio je zapravo daleko, otići u Split bio je pothvat, a kad bi rijetki pojedinac s ušteđevinom ipak išao na utakmicu, doživljavan je kao sretnik i heroj koji je sletio na Mjesec.
Kad je selo imalo prvo jedan a potom dva tranzistora, nedjeljom su u dvorišta njihovih vlasnika dolazile stotine navijača slušati prijenose nogometnih utakmica. A kad je mladež u mome selu kupila televizor, prvi u Imotskoj krajini, i postavila ga u dvoranu pučke školi, na utakmice se dolazilo iz svih sela, a ulaznica se naplaćivala. Jedan mi je prijatelj iz susjednog sela priznao kako je s ostalima krao sitniš iz Gospine kapelice koja se nalazila uz cestu, ali uz molbu Gospi da oprosti, jer im treba za ulaznicu te su samo toliko i uzimali.
Ljubav za nogomet u naravi je Hrvata, u njihovom katoličkom odgoju u kojem se – u odanosti igri, klubu i reprezentaciji – sjedinjuju težnja za slobodom i igrom i poniznost pred Bogom, igrački, navijački eros i vjernička skrušenost. Nogomet se igra nogama, “nagonskim”, iracionalnim udovima po kojima smo srodni sa životinjama. Noge, za razliku od “razumnih” ruku u rukometu i košarci, imaju male mogućnosti za upravljanje loptom, za koje treba posebna darovitost. Talentirani nogometaši doživljavaju se kao Bogom nadareni, što pojačava svetost nogometa u navijača i čini ih još većim nogometnim vjernicima. Ako su se naši nogometaši već vratili s Eura, sigurni smo – jednom će se oni vratiti i na Trg bana Jelačića.
