Predsjednik države Zoran Milanović kaže kako su premijer Andrej Plenković i ministar Davor Božinović “sve znali” o aferi Janaf. Premijer mu uzvraća da ništa nije znao i da ga, za razliku od predsjednika, ne zanima što rade USKOK i policija.
Godine 2014. na ovom sam mjestu pisao o uhićenju Milana Bandića, to jest citirao novinara Vojislava Mazzocca, koji je tada napisao: “Istragu i hapšenje Milana Bandića odradila je policija po nalogu premijera Milanovića i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića.” Zašto? Bivšem se državnom odvjetniku Mladenu Bajiću “nije udaralo na Bandića” premda mu je bilo ponuđeno da ostane na toj dužnosti uhiti li zagrebačkog gradonačelnika. Bandića se nije hapsilo ni Bajićevu nasljedniku Dinku Cvitanu, pa je slučaj preuzela vlast. Mazzocco još piše: “Nije to bila klasična istraga kada se zna za neko kazneno djelo pa se traži tko ga je počinio. Istraživali su osobu ne bi li joj pronašli što je skrivila.”
No ni Plenković nije baš nevin. Prije tjedan dana je o uhićenjima u aferi Janaf izjavio: “Ovo je najbolji dokaz Vladine aktivne politike koja ima nultu toleranciju na korupciju. Bez obzira na ime i prezime, dužnost i stranku. Nemate drugi način, ovo je jedini pravi način. A ovakvi slučajevi djelovat će preventivno, to je cijeli smisao. Nema nikad umora od borbe protiv korupcije, baš nikada.”
Poslije proširenja istrage protiv Josipe Rimac na sjednici je Vlade naglasio: “Prema onome što smo mogli razabrati, govori se u istrazi o dodatnih 18 okrivljenika. Podržavamo rad DORH-a, USKOK-a, PNUSKOK-a, svih neovisnih institucija i očekujemo da se daljnji postupci provedu temeljito, u razumnim rokovima.” Dakle, ipak ga zanima što rade USKOK i policija, dapače pritišće ih da “postupke provedu temeljito, u razumnim rokovima”, a ako su njihove akcije “najbolji dokaz Vladine aktivne politike”, onda je očito da su prsti vlasti upleteni u uhićenja Dragana Kovačevića i drugih.
Milanović bi svakako trebao imati dokaze da su Plenković i Božinović sve znali, ali je vrlo malo vjerojatno da kao provoditelji “vladine aktivne politike” ništa nisu znali. Budimo iskreni, u Hrvatskoj su nemogući posve neovisna policija, tužiteljstva i sudovi jer su interesi tako isprepleteni da ne možemo zamisliti ni predsjednika, ni premijera, ni ministra pravosuđa ili unutarnjih poslova, ni šefa policije, ni državnog odvjetnika kako apsolutno slobodno odlučuju.
Tko se može zakleti da vlast nema utjecaja na imenovanja u represivnim tijelima, da istražitelje, tužitelje, suce... baš nimalo nije briga kako će vlast prihvatiti njihove istrage, postupke, presude..., da ne misle kako svojim odlukama mogu upropastiti karijere? Upitajmo se bi li bilo suđenja Glavašu da nije bilo Sanadera, bi li bilo suđenja Sanaderu da nije bilo Jadranke Kosor, bi li bilo već spomenutog uhićenja Bandića da nije bilo Milanovića, bi li bilo spektakularnog uhićenja (pred kamerama!) riječkog liječnika Ognjena Šimića da takav spektakl nije bio potreban politici, bi li bilo suđenja Dinku Šakiću da se to od Hrvatske nije očekivalo...? Gotovo bi se moglo ustvrditi da su sva velika uhićenja i suđenja u samostalnoj Hrvatskoj na neki način bila i politička. Svađa Milanovića i Plenkovića o uhićenjima u aferi Janaf to ne opovrgava, nego potvrđuje, a bezbroj posjetitelja Kovačevićeva kluba iz elitne politike pokazuje kako je kriminal u blizini političke moći i kako ovo nije jedini slučaj u kojem su dotaknuta poznata imena. Nije mali ni popis moćnika koje je na ručkove pozivala sisačka županica Marina Lovrić Merzel, kao ni popis onih koji su bili na njezinu vjenčanju. Potencijalni kriminalci među političarima okružuju se moćnicima kao zaštitom, zacijelo je takva zaštita neke i spasila, jer, ako je očito bilo primjera izravnog utjecaja političara na uhićenja, sigurno je bilo i primjera prikrivanja kriminala zahvaljujući političkoj moći. U narodu postoji poprilično rašireno uvjerenje da je uporaba te moći za osobnu korist normalna. Možda je najveća nesreća Dragana Kovačevića i još nekih uhićenih u tome što su tu korist na svoj način izlagali, pokazivali i također je smatrali normalnom. Zemlja je to nesretnija što je među njezinim političarima i u njezinoj vlasti ta normalnost općenitija.
