Političko ludilo ne jenjava. Od vremena zaključenja Daytonskog mirovnog sporazuma prošla su dva i pol desetljeća i koja godina više. O srebreničkom genocidu, hrvatskoj operaciji Oluja, srpskoj noći sjećanja, islamskom fundamentalizmu, postupcima Europske unije, političke, znanstvene i ine rasprave vrište i ne smiruju se. Svatko priča svoju priču.
"Od izvora tri putića vode na tri strane, ne znam kud bi pošla, moj dragane", znakovito pjeva narodna pjesma.
Kada će Bosna i Hercegovina, iznimna zemlja po ljudima i prirodnim ljepotama, pronaći svoj mir?
Dokle će, umorna i ponižena, poput posavske lubenice rasječena, tumarati po bespućima svjetskih geopolitičkih interesa?
Iskrena i odana prijatelja za sada nema.
Zna to i malo dijete!
Vidi to i poluslijep čovjek!
Kada će zemlja pronaći siguran prolaz i isploviti na mirno more?
U bonacu!
Kada će oholi političari shvatiti da ne može biti rasprava o onom što su, u kirurški precizno provedenom postupku, utvrdili najbolji suci Međunarodnog suda?
Ako je u jednoj, a ne u dvanaest pravomoćnih sudskih odluka, utvrđeno da je u ratnom sukobu na nekom mjestu i u neko vrijeme počinjen ratni zločin i genocid, to se ne može poricati. Takve odluke moraju se poštovati.
I žrtve mole za mir i njihovo dostojanstvo.
Inače, razvikani Daytonski mirovni sporazum Bosnu i Hercegovinu pretvorio je u laboratorij u kojem se provode politički eksperimenti. Zemlju su, ionako malu, pretvorili u sitniš kojega se jedni, drugi i treći, u svakom trenu, mogu odreći. Državnoj tvorevini kakva u svijetu ne postoji, navukli su i luđačku košulju, do pod grlo je zakopčali pa ona – ni kriva niti ikom dužna – u hropcu živi.
Guši se!
Na respiratorima živi!
Daytonski mirovni sporazum generator je svih nevolja. Pitanje je dana, barem ja tako mislim, kada će nagomilani nesporazumi perforirati i razliti gnoj koji se nakupio i koji želi izići van. Jer, teško je i ne može se predugo živjeti u zemlji raspete sudbine. Teško je biti malen i nemoćan, a biti svjestan da s jedne, druge i treće strane može doći jači, moćniji, solventniji i uraditi sve, apsolutno sve, što odgovara njegovim političkim i gospodarskim interesima. Svjetski moćnici navikli su po svome vezati i driješiti, spuštati i podizati, dodavati i oduzimati.
Mogu sve!
Ne znam postoje li politički ortopedi koji bi posrnuloj zemlji mogli popraviti bokove, koljena i kukove, i pomoći joj da bez štaka i pomagala – na svojim nogama prohoda. Ne znam postoji li novi Omer-paša Latas koji bi, kao onaj nekada, zagrmio:
"Znam ja da vi vazda govorite jedno, a radite drugo! Čitam ja vaše misli. Nisam ja došao ovdje da turčim i kaurim, nego da ovu zemlju uredim, da svatko u svojoj vjeri živi i da se pokorava carskom redu i zakonu. Inače, Bosnu ću na sitna sita prosijati. Ja ću svršiti sve ono zbog čega sam poslan ovamo. Neću se ja vratiti nesvršena posla, kao oni koji su prije mene dolazili. 'Ko ne bude slušao, obje ću mu noge u jednu čizmu sabiti!"
Godine prolaze. Visoki predstavnici, jedan za drugim – odlaze, a u našoj zemlji nesporazumi se šire i bujaju poput korova nakon kišnog proljeća. Ne može ovako dugo. Teško je u Europi naći zemlju u kojoj su se tako i toliko zapleli svjetovi, sukobi, zbivanja i interesi. Kao da živimo u četrnaestom stoljeću. Kao da živimo u vakuumiranoj zemlji u kojoj je vrijeme stalo, miruje i osluškuje dolazak sudnjeg dana. U povratku s krunidbe bosanskog kralja (Visoko), poklisari moćne Dubrovačke Republike pisali su presvijetlom knezu:
"Od vremena potopa svijeta nikada se narod nije tako uznemirio i smeo kao što je to u Bosni. Tu nema reda ni posluha. Zavladala su razbojstva i otimačine. Zemlja klizi svome kraju."
U nemoći i očaju i bosanski kralj Stjepan Tomašević pisao je Sv. Ocu:
"Neuk svijet ovo ne vidi i ovo ne razumije…"
Što bi danas, pet stoljeća poslije, mogli javiti poklisari jedne moćne europske ili neeuropske zemlje? Zar Bosna i Hercegovina, ponovno, ne klizi svome kraju? Zar u zemlji nije zavladao nered, neposluh i brutalna otimačina? Dva najviša državna dužnosnika, optužena za brutalnu pljačku, i dalje obnašaju svoje državničke dužnosti.
Jao zemlji u kojoj je to tako!
Ne tako davno, kada je čuo da bi protiv njega mogao biti pokrenut istražni postupak, ministar financija Republike Francuske skočio je s balkona svoje kuće i počinio samoubojstvo. Na prvu vijest da je osumnjičen za nečasnu radnju, predsjednik Republike Austrije podnio je ostavku. Tako je u zemljama parlamentarne demokracije.
Tako i drukčije ne može i ne smije biti.
Prije nekoliko dana, na Dan državnosti, gledao sam televizijski prijenos iz sarajevske Vijećnice. Atmosfera je bila slavljenička. Obnovljena Vijećnica sama za sebe je raskoš. Uživao sam u glazbi fra Mirka Majdančića i vareških tamburaša. Kako god, uvijek se nađe prizor koji čovjeku poremeti raspoloženje. Usred svečanosti i televizijskog prijenosa, u predvorju raskošne Vijećnice, pred mikrofonom se ukaza politički prvak i slavodobitno poruči: "Ostavimo osobne interese po strani!" Vijećnicom se prolomio buran pljesak.
Kao da nitko ne zna da je govornik optužen za počinjenje kaznenog djela teškog deset milijuna maraka!
S vremena na vrijeme, iz drugog svečanog ešalona uzvanica, kamera je pokazivala drugog iznimno važnog političkog prvaka koji je, također, došao pravo s optuženičke klupe. Opet s desetak milijuna nestalih maraka. Broj 10 omiljen je našim visokim državnim časnicima.
Paran broj!
Lako se pamti, lako izgovara!
U susjednoj Republici Hrvatskoj prilike su još teže. Još nečasnije. Nitko od izabranih ministara aktualne vlade nije dočekao kraj mandata. Kako su se nekada smjenjivali za saborskom govornicom, tako se sada smjenjuju u zatvoru Remetinec. Zato su u šaljivoj javnosti Banski dvori preimenovani u "Remetinečke dvore". Na istoku, u susjednoj Republici Srbiji, počeo je proces skupini bliskoj aktualnoj Vladi. Oni su još gori i opasniji. Ljude su ubijali, nasitno ih isjeckali, u strojevima mljeli i u vrećama niz Dunav puštali.
Poniženi smo u svom dostojanstvu. Ako je kome do pjesme, evo legendarnog Arsena Dedića i kancone:
"Kud plovi ovaj brod, kojim smo krenuli, od svega znam, povratka nema."
Svakom čovjeku, onom koji je na bojišnici i u rovu, i onom drugom koji je u parlamentu, pružena je prilika biti ovo ili ono. Da s ljudske strane bude najbolji ili najgori. Inače, predstavnici demokratskog svijeta znaju skuhati hranu od koje se normalnom čovjeku može stvoriti nagon za povraćanjem.
Sve što smo vidjeli i doživjeli, mora biti opomena da prestanemo vraćati sjećanja na jame i logore. Lako je zavesti neuk i neupućen svijet. Lako ga je povesti za razvijenim barjacima. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili bi znatno brojniji i znatno jači da se nisu poveli za imaginarnim barjacima 1941. i 1991. godine. Iz svega treba izvući poruku.
Jer mladi i obrazovani ljudi u kolonama odlaze i svoju sudbinu traže u drugim zemljama. Nitko ne želi živjeti u zemlji nataložene mržnje i neriješenih pograničnih linija. Akademik i slavni književnik Avdo Sidran, na svoj način, opominje:
"Ni nakon 27 godina od prestanka rata, nije nož u korice vratio. Ja sam njegov nedovršen posao."
Konačno, Bosna, s njom i Hercegovina, težak je bolesnik. Dijagnozu nije teško ustanoviti, ni terapiju teško propisati. U dugome odvjetničkom životu proputovao sam Bosnu i Hercegovinu, upoznao njezine ljude i njihove običaje. U svakoj usporedbi nije teško pronaći sličnosti. Sličnost kakva postoji između jednog i drugog stabla badema.
Stablu badema divio sam se od rane mladosti. Zašto? Zato što je njegova krošnja lijepo oblikovana. Svaka njegova grana i grančica podignuta je prema gore, prema nebu. Baš onako kako vjernik, u zanosu molitve, svoje ruke podiže prema nebu, u nadi da će odozgo na njega, njegovu obitelj i domovinu, doći Božji blagoslov. Kada se bez predrasuda osmotri ovdašnji čovjek, nije teško vidjeti da je to tjelesno, umno i duhovno skladno oblikovana cjelina.
Legendarni svećenik franjevačkog reda fra Didak Buntić (1871. – 1922.) piše:
"Zar ćete igdje na svijetu naći kršnijeg, čestitijeg i radinijeg čovjeka od našeg hercegovačkog? To su ljudi kojima ne treba ništa drugo osim nešto većeg stupnja kulture i obrazovanja. Istina, u ponos i dostojanstvo ovdašnjeg čovjeka nije uputno dirati. Jer, u trenucima poniženja i nepravde, zna žustro reagirati i počiniti i ono što nije njegova karakterna osobina."
Mostarski Korzo
Kud god sam hodao, a nahodao sam se, s kim god sam god razgovarao, a narazgovarao sam se, ljudi su pokazivali posebno zanimanje prema gradu Mostaru. Svoje oduševljenje iskazivali su prema onome što su vidjeli i doživjeli i onome što su od drugih ljudi čuli. Je li magična ljepota grada u plavookoj ljepotici koja se s prijevoja Zelengore odvaja i ponosno juri u zagrljaj moru i Mediteranu? Samo ona plovi prema jugu, a sve ostale naše rijeke idu na druge strane.
Je li ljepota u kamenitoj obali punoj špilja i raslinja, u stijenama čudnog oblika i kamenim masivima, koji se kaskadno spuštaju s Huma i Veleža?
Je li tajna u snažnoj svjetlosti koja dominira tijekom cijele godine, u mirisu proljetnih lipa, u južnjačkom temperamentu, zvonkom glasu i smijehu, u vrckavoj prostodušnosti?
Je li tajna u nataloženoj povijesti kulturnih postignuća?
Kako god, unatoč svemu i svačemu, grad i danas ponosno stoji i prkosi vremenu i nevremenu, podjelama i nevoljama koje su ga zatekle.
Ako vas put povede prema strogome gradskom središtu i nekadašnjem legendarnom šetalištu, dočekat će vas traumatični prizori. Zastanite i – pogledajte. Trideset godina nakon rata, mjesta omiljenih okupljališta, raskošni restorani Janje i Petica, zlatarne, ljekarne, butici i prodavaonice, iz ruševina i izraslog šipražja strše kao kosti velikog skeleta.
U Sarajevu, Banjoj Luci, Zenici, Tuzli…, ovako sablazni prizori ne mogu se vidjeti.
