U jednoj od prethodnih kolumni pisao sam o Hercegovcima kao vrijednim, razumnim, ponosnim i uspješnim ljudima. Pisao sam o onima koji su se u svom poslu popeli na Olimp: o mladoj balerini Luni Leko, sjajnoj plivačici Amini Kajtaz, tenisaču Marinu Čiliću, košarkašu Bojanu Bogdanoviću i Zlatku Daliću, nogometnom treneru i miljeniku nacije.
O svima pomalo!
Svatko od tih sportaša dostojan je monografije ili makar manje knjige debelih korica i tvrdog uveza. No, ima seniora, starijih sportaša i sportova o kojima nitko nije pisao, a njihova životna i sportska priča puna je naboja i zapleta dostojnih pera i kamere Antuna Vrdoljaka, slavnog filmskog redatelja.
- Jednostavno, postoje ljudi čija bi imena trebali nositi planine, gradovi i mjesta. Postoje ljudi čija bi imena trebao spominjati vjetar jer jednom će nestati svijet koji poznajemo, nestat će gradova, knjiga i zapisa o nama. Kada se to dogodi, ostat će samo planine i vjetar, a između njih muk i tišina - piše slavni nobelovac.
U vrijeme dok pišem ovu kolumnu smiruje se ruska i svjetska nogometna groznica. Na pobjedničkom postolju nije bilo onih koje smo često viđali. I divili im se.
Nema talijanskih Azzura, ponosnih i ustrajnih Nijemaca, rasplesanih Argentinaca, raspjevanih Španjolaca i Portugalaca. Nema ni domaćina Rusa, organizatora jednog od najboljih svjetskih prvenstava. Njihove sportske nade ostale su u potocima suza na stadionima u Sočiju, Rostovu, Samari, Nižnjem Novgorodu i Moskvi.
Nogomet se pretvorio u igru prijestolja i nacionalnog prestiža. U dalekoj Kolumbiji, zemlji s pedeset milijuna stanovnika i toliko zanesenjaka u najvažniju sporednu stvar na svijetu, ubojstvom prijete nogometašima koji su promašili slobodne udarce i nacionalnu ekipu nisu odveli u sljedeći ciklus natjecanja. - Ludilo, nogometno ludilo! - uzviknuo bi legendarni komentator Mladen Delić.
Na programu naših televizijskih postaja, iz dana u dan, mogu se vidjeti prilozi o košarkaškim, rukometnim, odbojkaškim, vaterpolskim, atletskim, boksačkim i drugim sportovima, ali nikada, ili skoro nigdje, nema priče o sportu za koji mnogi kažu kako je najstariji na svijetu.
O kojemu sportu je riječ?
U Rimskom Carstvu, još u vrijeme cara Julija Cezara (100 godina prije Krista), igrala se igra običnim savijenim štapom i krpenom loptom. Smisao igre bio je prvim udarcem ili sa što manjim brojem novih dodira, ugurati loptu u rupu iskopanu u zemlji. Naizgled, riječ je o jednostavnoj i svakoj životnoj dobi dostupnoj igri. Mogu je igrati djeca koja su tek prohodala, mogu i vremešni ljudi dok na svojim nogama mogu stajati.
U Rimskom Carstvu igra se zvala paganica.
O njoj nema pisanih tragova.
Živi u pričama i legendama.
Kao što se u povijesti mnoge stvari prisvajaju i sebi nepravedno pripisuju, tako Francuzi ponosno govore kako je tijekom dvanaestog stoljeća ta igra nastala u njihovoj zemlji. Stotinjak godina kasnije javilo se Ujedinjeno Kraljevstvo s pričom i tvrdnjom kako je igra zvana cambuca nastala i igrala se na njihovim zelenim travnjacima.
Tko bi mogao biti prije njih?
Prije moćnog Ujedinjenog Kraljevstva!
Za svoje tvrdnje ponudili su pisani trag iz davne 1363. godine. Jedan iskrivljeni štap, jednu loptu i jednu u zemlji iskopanu rupicu. I ništa više! Sve je isto kao u vrijeme cara Julija Cezara. U pitanju su samo nijanse, kako pjeva slavni novosadski kantautor Đorđe Balašević. Oko ove pučke igre okupljalo se i mlado i staro.
Kako su pravila igre identična onima iz vremena cara Julija Cezara, može se reći kako je kolijevka tog sporta, ipak, iz vremena Rimskog Carstva.
Prema prastarim zapisima, u susjednoj Republici Hrvatskoj taj sport spominje se kao - prasićkanje. On se sastojao u tome što se, kao svugdje na svijetu, iskrivljenim štapom kamena loptica pokušava ubaciti u rupu. Razlika je u tome što se, umjesto krpene ili kožnate loptice, tjerala kamena kuglica. Tko u iskopanu rupicu u zemlji s manjim brojem dodira ubaci kamenu lopticu, on je postajao pobjednik.
Ipak, povijest te igre kaže da je ona, u pravom smislu riječi, nastala tijekom 14. stoljeća u Škotskoj. Pastiri su na prostranim pašnjacima čuvali stada stoke, igrali cambuku i zabavljali se.
Principi su bili isti.
Drvene palice i loptice.
Prvi pisani dokument o golfu kao društvenoj i natjecateljskoj igri datira iz 1457. godine. Spominje ga Dekret kralja Jamesa II. Za vrijeme ratova igranje golfa bilo je zabranjeno. Oduzimao je previše vremena obuci streličara. Kralju su bili važniji ratnici, njihova obuka i vještine nego besposličari, golferi sa svojim pričama i drvenim štapovima.
Vremena su se mijenjala. Škotski kralj James IV. bio je prvi pripadnik kraljevske obitelji koji je počeo igrati golf. Njegova unuka, kraljica Mary, bila je zaluđena golfom i optužena što je nekoliko dana nakon ubojstva muža otišla igrati golf. Tješila se na prostranim zelenim livadama, udarala lopticu i razmišljala o tko zna čemu još. Golf je ušao u kraljevsku obitelj. To je bilo vrijeme njegove pune društvene afirmacije i verifikacije.
Najstariji golf klub osnovan je 1854. godine. Njegova pisana pravila vrijede do dana današnjeg. Konačno, golf je postao olimpijski sport. Kada je ova igra zaživjela na našim prostorima, u ovom dijelu Europe?
Prije stotinjak godina (1927.) u Zagrebu je utemeljen prvi golf klub. Četiri godine kasnije (1931.) u perivoju Maksimir izgrađeno je golf igralište s devet polja. Od tada, u idućih 60 godina, do vremena osamostaljenja, u Hrvatskoj nije bilo golferskih natjecanja.
Godinu dana kasnije (1992.) osnovan je Hrvatski golferski savez. Obnovljeno je staro golf igralište na Brijunima, a u Dolini kardinala, u blizini Krašića, izgrađeno je prvo, pravo golf igralište s 18 polja. Hrvatska golf reprezentacija 1997. godine prvi je put nastupila na Mediteranskim igrama u Bariju te na Europskom i Svjetskom prvenstvu u Italiji i Čileu. Toliko i ukratko o povijesti!
U Portugalu je od 9. do 21. lipnja održano Europsko seniorsko prvenstvo u golfu. Turnir je bio otvoren za amaterske golfere, članove Europskog seniorskoga golferskoga saveza. Igrači su morali imati više od 55 godina i status amatera.
Na natjecanju u Portugalu sudjelovale su 44 ekipe iz 20 nacionalnih seniorskih saveza. Hrvatska seniorska reprezentacija imala je 5 igrača, svi drugi po šest. Bio je to hendikep ravan onom kada se zbog crvenog kartona iz nogometne ekipe udalji jedan igrač.
Unatoč svemu, osvojili su 16. mjesto.
U pojedinačnoj konkurenciji najbolji seniorski golf igrač postao je dr. Ciril Zovko. Ovaj, po mnogočemu neobičan čovjek, okitio se još jednim odličjem - zlatnom medaljom europskog seniorskog igrača za 2018. godinu.
Zaljubljenik je u ovu igru. Ne propušta ni jedan slobodan trenutak da ne trenira ili igra. U svojim hotelima u Dubrovniku ima simulator na kojem trenira i s prijateljima igra. Igra i u rodnom Posušju, na Floridi i u Kanadi. Golf svakodnevno kruži njegovim bićem, pa njegove dobre poznavatelje ovaj uspjeh ne iznenađuje. Zlatno odličje jednog dana moralo je doći!
Hercegovina i golf dugo se nisu prepoznali. Ipak, prije dvanaest godina u Posušju je utemeljen prvi golf klub u Hercegovini. Na posuškoj poljani zvanoj Topala, za koju mnogi kažu da ju je sam Bog projektirao i izvaljao za tu igru, izgrađeno je igralište s devet polja. Idejni začetnik i stalni podupiratelj je dr. Ciril Zovko.
Posušje je grad koji prednjači u mnogo čemu.
Nakon pola stoljeća životarenja i spoticanja u bivšem sustavu, izrastao je u moderan, manji srednjoeuropski grad sa starom i novom velebnom crkvom, svojim festivalom i moćnom Udrugom gospodarstvenika. Planetarno poznati novinar Goran Milić kaže kako je obišao cijeli svijet, obje Amerike, Južnu i Sjevernu Koreju, Kinu i Indiju, ali da nigdje nije vidio snažnije privatno poduzetništvo kao u trokutu Široki Brijeg - Posušje - Grude.
Uz sve to, Posušje je nepresušno vrelo uglednih znanstvenika, pjesnika, svećenika, gospodarstvenika.
Ako se susjedno Livno može ponositi Zlatkom Dalićem, izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, Nikom Kovačem, trenerom najmoćnijega nogometnog kluba Bayerna, Davorom Šukerom, predsjednikom Nogometnog saveza Republike Hrvatske, tako se i Posušje može dičiti Vladom Petricem, Vladom Jukićem, Brankom Bakulom, Dubravkom Barišićem, Milanom Ramljakom, sveučilišnim profesorima na zagrebačkom Medicinskom i Pravnom fakultetu.
Čudo nad čudima je da jedno malo mjesto, u tvrdo, rigidno i nesklono vrijeme porodi toliko velikih znanstvenika i vodećih sveučilišnih profesora na drevnim i najprestižnijim fakultetima.
Jednako tako Posušje se može ponositi Ivom Tolušić, čudesnom mladom znanstvenicom, pjesnicima Ićanom Ramljakom i Slavom Bagom, svećenicima fra Grgom Martićem i Petrom Bakulom, a prije svih - dr. Cirilom Ćirom Zovkom, znanstvenikom, najvećim hrvatskim graditeljem, humanistom, ovogodišnjim europskim prvakom seniorskog golf natjecanja, čovjekom dostojnim i zlatne kolajne engleske kraljice Elizabete II.
Zaista, postoje ljudi čije ime planine, mjesta i gradovi ponosno trebaju nositi!
