Europa je i kod primanja Hrvatske u zonu slobodnoga kretanja pokazala da ne može lako posložiti sve rogove u istu vreću. Bugarska i Rumunjska ostaju, do daljnjega, pred vratima. S Hrvatskom je bilo manjih problema, ona je uredno ispunila sve svoje domaće zadaće. Austrija je nešto pokušavala usporiti ili osporiti, više na svoju štetu nego da zaštiti europske interese, a Mađarska nije ni pokušala svoj sukob s Europom rješavati preko hrvatskih leđa. Ostale su zemlje probleme sa strogom hrvatskom policijom pripisale više sposobnosti Hrvatske da zaštiti Europu negoli prekoračenju ovlasti.
Našoj zemlji Europa nije ništa poklonila; nije joj darovala ni članstvo u Uniji, koje je morala plaćati pedantno, stavku po stavku, da joj se otvore vrata poslije desetogodišnjeg kucanja. Ni u Schengen nije ušla preko reda, i za tu je promociju morala položiti, i posložiti, sve stroge tehničke uvjete, da europske zemlje mogu biti sigurne da preko Hrvatske imigracija neće nekontrolirano stizati k njima. Schengen je zona sloboda kretanja ljudi, roba i ideja, o kojoj su sanjali građani koji su, u drugome sistemu, bili zakinuti za te slobode. Ali, Schengen je i zona sigurnosti; u svijetu permanentnih kriza i ratova pritisak na Europu kretat će se u ciklusima, kako se pojačava nesigurnost i nestabilnost u kriznim zonama.
Na Hrvatsku je prenesena velika odgovornost; valja vjerovati da se za to pripremila kako se dugo i temeljito pripremala. Za nju je to međunarodni uspjeh koliko i domaća pobjeda. U zemlji se nitko od ozbiljnih političkih aktera nije protivio da Hrvatska preuzme na sebe zaštitu Europe. Jednu će promjenu Hrvati – i turisti i poslovni ljudi koji dolaze u Hrvatsku – osjetiti na Pasjaku i na Rupama, na Bregani, Macelju i na Goričanu, dakle na kopnenoj granici prema Sloveniji i Mađarskoj, i prema Italiji, gdje su granice na moru i u zračnim lukama. Osjetit će Europu kao jedinstveni prostor, gdje su Hrvati ravnopravni i Nijemcima, Francuzima, Španjolcima, Česima i Poljacima, tamo gdje se susreću njihovi građani. Trebao je pasti Berlinski zid da Europa ujedini svoje države i narode i, prije svega, građane. Prednosti Schengena osjetit će doslovno svaki hrvatski građanin, bilo da izlazi iz Hrvatske u tu zonu, bilo da prima goste iz toga dijela Europe. Granice će jedva vidjeti, i jedni i drugi.
Hrvat će napokon postati i Europljanin. Skidanje graničnih rampa jedan je od većih koraka u približavanju ljudi s Europom i u povezivanju država. U kombinaciji s eurom, koji počinje vrijediti istoga dana kao zajednička valuta i za Hrvate, Hrvatska će biti dio Europe u istome opsegu u kome su to Njemačka i Francuska. Prijelaz na euro svi Hrvati neće osjetiti jednako; nekima će donijeti više, nekima manje. Ulazak u Schengen vrijedi jednako za sve; nitko neće biti stranac na ulazu u svoju zemlju. Granice više nisu nikakav bauk, da se pošteni ljudi plaše više od švercera. To je vrijeme prošlo.
Netko će reći da Hrvatska gubi nešto od svoga suvereniteta. Francuzi su se odrekli franka, po kojemu je Francuska ime nosila, Nijemci su napustili marku, po kojoj su bili marka u svijetu. U ujedinjenoj Europi svatko mora nešto dati da bi svi dobili, barem na osjećaju o zajedničkoj sudbini.
Najveći dio svoje povijesti Hrvati su bili podstanari u tuđim državama. Bili su, najčešće, građani drugoga reda. U ujedinjenoj Europi imaju pravo braniti svoj interes, pa i pravo veta kakvo u prijašnjim državama nikad nisu uživali. Na hrvatskim je vlastima da nađu dobru ravnotežu između interesa svoje države i obveza prema zajedničkoj uniji.
Plenkovićeva je Vlada izložena mnogim kritikama, što zbog stila, što zbog politike. Sa Schengenom i s eurom zaslužuje pravo da raskošnije proslavi Novu godinu, ako neće zaboraviti da je Churchill ostvario puno veće pobjede, a izgubio vlast.
