Znanost je tijekom povijesti najčešće dolazila do novih spoznaja putem procesa koji se naziva testiranje hipoteza. Hipoteze su znanstvene pretpostavke pojedinih znanstvenika, koje su uglavnom izvedene iz postojećeg znanja. Znanstvenici koji su bili dovoljno obrazovani i maštoviti postavljali bi zanimljive hipoteze. Zatim bi osmišljavali pokuse u kojima su vršili specifična mjerenja. Cilj njihovih pokusa bio je stvoriti korisne nove informacije koje bi mogle pružiti potporu njihovim znanstvenim hipotezama. U svjetlu novih informacija dobivenih pokusima, s vremenom bi dolazilo do općeg prihvaćanja novih hipoteza, čime se stvaralo novo ljudsko znanje i poboljšavalo razumijevanje prirode i svijeta u kojem živimo. U ovom ću prvom nastavku serije “Znanost 21. stoljeća” nastojati objasniti važnost preciznog mjerenja za razvoj i napredak znanosti, kao i potrebu oslanjanja na naša osjetila, ali i na druge, dodatne alate u stvaranju novog ljudskog znanja. U svjetlu toga, osvrnut ću se na čimbenike koji čine pojedinu granu znanosti “uspješnom” te objasniti zašto je krajnji cilj znanosti primjena svih novih znanja, zahvaljujući čemu ljudski životi postaju sve dulji, kvalitetniji i sigurniji. Prvi ljudi, naši davni preci, nisu vodili nimalo uglađene živote. Njihove dnevne rutine nalikovale su onima drugih stvorenja koja i danas slobodno žive u divljini. Ljudi su se nastojali prilagoditi svom okolišu, ali o njemu nisu razumjeli mnogo. Njihovo cjelokupno znanje o svom okruženju temeljilo se na onome što su mogli vidjeti, čuti, dodirnuti, okusiti ili pomirisati. Koristili su mozak kako bi objedinili spoznaje koje su dobavljali svojim osjetilima. To bi im povećavalo izglede za opstanak iz dana u dan. Pamćenje svih prethodnih iskustava pomagalo bi im da s vremenom počnu donositi sve bolje odluke. Ipak, iz današnje je perspektive njihov položaj bio prilično nesretan. Nisu dugo živjeli. Umirali bi mladi, mnogi već i kao novorođenčad ili mala djeca, radi izlaganja mikroskopskim oblicima života – bakterijama ili virusima – što bi rezultiralo smrtonosnim infekcijama. Oni koji su preživjeli djetinjstvo ubrzo bi započinjali sa svakodnevnim lovom kako bi se prehranili, što je bila vrlo opasna aktivnost. Mnogi od njih završili bi kao žrtve utapanja, padova, iskrvarenja, trovanja, ili jednostavno kao plijen većih zvijeri. Skrivajući se u svojim skloništima tijekom noći, naši davni preci nisu znali ništa o molekularnim ili hormonskim mehanizmima koji su važni pri začeću. Ipak, slijedeći svoje nagone, uspijevali bi imati mnogo djece. Žene su, nažalost, prilično često umirale tijekom poroda. U vrijeme kada bi klima postajala nepovoljna, cijela bi se plemena smrzavala ili umirala od gladi. Njihov nedostatak znanja i boljeg razumijevanja prirode koja ih je okruživala činio je njihove živote vrlo rizičnima, a njihove izbore vrlo ograničenima. Ipak, vjerojatno su se i oni sami često pitali o svojem okruženju – o dubokim, naizgled beskrajnim morima, visokim planinama i vulkanima koji se dime, kiši i snijegu, pustinjskom pijesku i povremenoj magli. Bili su svjesni mnogih vrsta biljaka koje su uspijevale u njihovu okruženju te bili na stalnom oprezu od drugih životinja. Vjerojatno su bili barem donekle zbunjeni sposobnošću ptica da lete, kao i riba da žive ispod površine rijeka, jezera i mora. Neki su se među njima možda pitali odakle dolazi sva voda u rijekama i jezerima, kakvi sve tipovi tla postoje, što su grmljavine i potresi, zašto se sunčev sjaj izmjenjuje s tamom noći i što su uopće Mjesec i zvijezde. Temeljem onoga što su znali o prirodi iz svojih svakodnevnih iskustava, maštovitiji među njima pokušali bi predložiti neko objašnjenje za prirodne pojave koje bi uočavali. Najčešće bi ta prva objašnjena bila iznošena u obliku jednostavnih priča koje bi postajale legende tako što su se prenosile budućim generacijama. Mnoge su od tih davnih priča bile vrlo lijepe analogije, proizašle iz njihovih zajedničkih iskustava u prirodi, i bivale su prihvaćene u njihovim zajednicama u nedostatku boljih objašnjenja. Nedostatak razumijevanja prirodnih pojava često bi u prvih ljudi izazivao neugodan strah od nepoznatog. Svako objašnjenje stoga bi uvijek bilo dobrodošlo, jer bi umanjivalo taj strah, bez obzira na to koliko je istinito moglo biti. Stoga su spomenute legende ujedno bile i prve znanstvene hipoteze. Zašto? Zbog toga što su bile proizvod mašte pojedinaca svoga doba, oslanjajući se pritom na postojeće znanje i iskustvo, a u nastojanju da se objasne nepoznate pojave u prirodi. Mnoge su kulture sačuvale svoje legende koje su nastojale objasniti podrijetlo Sunca i Mjeseca, dana i noći, kiše i snijega koristeći se pritom poznatim elementima iz vlastitog krajobraza. Ovdje ću prenijeti takav primjer iz kulture sjevernoameričkih Indijanaca, pod nazivom “Wesakechak i podrijetlo Mjeseca”. U neko davno doba, na noćnom nebu nije bilo Mjeseca. Postojalo je samo Sunce. Stvoritelj je imao poslanike koji su mu pomagali u njegovu radu. Jedan od njih bio je nadstojnik Sunca. Imao je dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Svi troje živjeli su u nebeskom svijetu. Bili su jako sretni. Kći se brinula za njihovo stanište, nebeski kamp. Održavala ga je čistim i urednim. Kada bi kći zatresla posteljinu, perje bi padalo na Zemlju kao snijeg. Sin se bavio lovom i pecao ribu. Kad bi objesio mreže i pustio ih da se suše, kapljice bi padale na Zemlju kao kiša. Njihov bi otac za to vrijeme bio daleko. Cijeli dan je održavao veliki požar koji je gorio na Suncu. Bio je već jako star. Znao je da će uskoro morati napustiti svoju djecu i nikada im se više neće vratiti. Jednog im je dana rekao: “Kada umrem, morat ćete nastaviti održavati ovu vatru što gori ili će svi ljudi i životinje na Zemlji umrijeti.” Jednog dana, požar na Suncu bio je vrlo slab, a otac je došao kući silno umoran. Rekao je: “Djeco, moja djeco, vrijeme mi je ići. I nikad se neću vratiti.” Djeca su plakala u velikoj žalosti. Znali su da će im otac te noći umrijeti. U jutarnjim satima trebalo je ponovo pokrenuti Sunčevu vatru. Djeca su se počela svađati oko toga tko će obaviti zadatak. “Ja ću upaliti vatru, ja sam starija”, rekla je sestra. “Ne, ja sam muškarac, ja ću to učiniti”, rekao je brat. I tako su neko vrijeme vikali jedno na drugo. Za to vrijeme, ljudi na Zemlji počeli su se brinuti, govoreći: “Zašto Sunce danas toliko kasni? Vatra bi trebala već gorjeti!” Wesakechak je otišao do Sunca kako bi izvidio što se događa. Kad je stigao, dječak i njegova sestra su se još uvijek svađali. Wesakechak bio ljutit. “Ljudi i životinje će propasti”, rekao im je. “To je tvoja dužnost, ti ćeš održavati vatru!” – rekao je dječaku – “I tvoje ime će od sada će biti Pisim”. Zatim se okrenuo sestri i rekao joj: “I ti ćeš, također, raditi teško kao i tvoj brat. Ti ćeš održavati vatru na drugom mjestu. Radit ćeš noću. Zvat ćeš se Tipiskawipisim, Mjesec. Vas dvoje se niste slagali. Za kaznu, odsad ćete se vidjeti samo jednom godišnje. U sva druga vremena, promatrat ćete se s druge strane neba.” I tako se dogodilo. Čak i sada je tako.”
Utješeni takvim pričama i legendama, naši bi davni preci prihvaćali svoju sudbinu i ostajali na svojem životnom staništu. U neke bi druge krajeve kretali samo kada bi se suočavali s ozbiljnim opasnostima po čitavo pleme, koje ne bi znali prevladati. Bilo je i onih koji ne bi odlučivali mijenjati stanište ni tada, jer su možda bili previše lijeni ili pak pohlepni, ne želeći izgubiti utjecaj ili materijalne posjede koje su prikupili u svojem primarnom staništu. Takvi bi ljudi najčešće izumrli. Prirodna selekcija najčešće odabire one koji su spremni nešto poduzeti u vremenima promjena i voljni su se tim promjenama prilagoditi. Međutim, čak i među takvima, većina bi se pokrenula tek natjerana nekom ozbiljnom opasnošću ili pak u krajnjoj nuždi. Rijetki među njima, koji bi odabirali aktivno kretanje i istraživanje drugih mjesta u vremenima kada za to nije bilo nikakvog konkretnog razloga, predmet su mog interesa u ovoj seriji – zato što je riječ o prvim znanstvenicima. Oni bi hodali uokolo i istraživali svijet. Oni su počeli shvaćati da bi, učeći i razumijevajući više o prirodi i svijetu oko sebe, mogli učiniti svoj život lakšim. Polako su počeli prikupljati znanje o prirodi i prenositi ga svojim potomcima. •
