Ne kupuje Hrvatska francuske Rafale, koji su doista ponajbolji ratni avioni u svijetu, jer Aleksandar Vučić ubrzano naoružava Srbiju. On to čini već zadnje tri do četiri godine, no pokrenuo je brojna pitanja u susjedstvu nedavno, kada je objavljeno da diže vojni proračun, odjednom čak za 44 posto.
Ta zadnja njegova vojna megalomanija nije, dakle, natjerala Hrvate da nabavljaju Rafale, ali svakako je pomogla i prelomila da se lakše dođe do nacionalnog konsenzusa oko te skupe nabave, bez obzira na koronakrizu i dva katastrofalna potresa koji su financijski žestoko oštetili Hrvatsku. Ankete po medijima, pa čak i onima koji inače napadaju i ismijavaju i slovo “H” na hidrantu, govore o dvotrećinskoj potpori Vladinoj odluci. Vlada Andreja Plenkovića je, kao što se sada saznaje, doista čvrsto odlučila još prije godinu i pol da će nabaviti novu borbenu eskadrilu i da pri tome neće više kokošariti, nego se odlučiti za ono najbolje što leti. Oni koji barem površno poznaju karakter premijera znali su koliko ga je i osobno pogodilo kada nam je SAD u zadnji čas blokirao nabavu 35 godina starih, ali još uvijek izvanserijskih izraelskih F-16 Baraka.
To je bila sramota, to je bilo ponižavajuće, a Plenković jest zlopamtilo. I tvrdoglavac. Potres i pandemija doista jesu poremetili planove o objavi ove odluke i argumenti da avione treba staviti na red čekanja, jer ih nećemo valjda nabavljati dok su ljudi na Banovini bez pravog krova nad glavom, čuli su se sve glasnije u politici.
To što su ti glasovi ubrzo i utihnuli, može se reći, osobni je doprinos i “tač” Vučićeve megalomanije i nastavka progresivnog rada na novom redefiniranju regije, odnosno prostora bivše Jugoslavije, naravno opet oko osovine u Beogradu. To što je izveo prosrpski puč u južnom susjedu Hrvatske, Crnoj Gori, pomoglo je da geopolitički progledaju hrvatski zanesenjaci koji su vjerovali u mantru da samo papirnato članstvo u NATO-u Hrvatskoj jamči nedodirljivost. I Crna Gora je, naime, članica NATO-a, pa...
Hrvatska Rafale nabavlja za sebe, može s njima raditi što hoće, naša briga. Prema reakcijama u Srbiji, koje su još uvijek ograničene na one medijske, najviše ih smeta Plenkovićeva izjava da Hrvatska Rafalima dobiva sredstvo odvraćanja kakvo nikada u povijesti nije imala. I pitaju se od čega će ti zrakoplovi “odvraćati”. To je bar jasno i poznato je i otprije. Strategija nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj još od završetka Oluje počiva upravo na politici odvraćanja i preveniranja glavne opasnosti, velikosrpskog posezanja za teritorijem Hrvatske. Mnogi su se u Hrvatskoj jako živcirali jer im se hrvatska državna i vanjska politika činila mlakom i slijepom, jer su izostajale reakcije na to što su četnici u Srbiji postali antifašisti, što je Srbija opet proklamirala da, gdje god su Srbi, ona je mjerodavna za njih. To Hrvate, naravno, jako podsjeća na onu Miloševićevu da je, gdje god su Srbi, Srbija.
U Zagrebu su, dakle, ipak svjesni što se s istoka valja, a neke vidljive reakcije izostale su iz jednostavnog razloga što se Hrvatska ne petlja u unutarnje političke stvari Srbije i ne popuje joj kako bi Srbija i njihova politika trebale izgledati. Dakle, to je njihova stvar, kao što je naša stvar imamo li mi novca za skupe zrakoplove i imamo li razloga koga odvraćati ili ne. Premda to nitko od politike neće javno izustiti, odvraćanje se, dakle, odnosi na odvraćanje velikosrpskih ideja. Jednostavnije rečeno, Hrvatska ne smije dopustiti Srbiji da na ovom prostoru opet postane regionalna sila i policajac, jer bi to samo još više podgrijalo neugasle velikosrpske želje beogradskog političkog establišmenta.
Evo, koliko to jednostavno zvuči. Kada Srbija nabavlja nove vojne sustave, a nabavlja i one koji definitivno mogu poslužiti u napadačke svrhe, onda u Hrvatskoj nema nikoga tko će povjerovati signalima Vučićevih pulena, a i njega samoga, da se susjedi ne moraju zabrinjavati, jer Srbija neće nikoga napadati. To će Hrvate samo još više uvjeriti u to da se zabrinu i pripreme kako im se ne bi ponovila 1991.
Ono što pak u Srbiji mogu vjerovati jest to da će Rafali, a i sve buduće nabave za HV, biti stvarno sredstvo odvraćanja, jer napad na Srbiju nikad nije došao s ove strane Dunava otkako je nove hrvatske države. Hrvatska vojska nije gađala ciljeve u Srbiji i Vojvodini ni onda kada je to mogla činiti i uzvratiti na napade koji su dolazili izravno iz Srbije 90-ih.
Sada će se, međutim, svakako rasplamsati rasprave o novoj utrci u naoružavanju između Hrvatske i Srbije, kao što se već u brojnim reakcijama u Srbiji zahtijeva hitan odgovor na “nečuvenu” hrvatsku nabavu Rafala. To što se u Beogradu osjećaju pogođenima jer im netko narušava planove o dominantnoj i regionalnoj sili, njihova je stvar. A naša je da sebi osiguramo svoj način života i da pretenzije prema Hrvatskoj ostanu stvar prošlosti...
