Moglo bi se i tako reći, spajanjem Pelješkog mosta Hrvatska i materijalno dokazuje da nema ama baš nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjednoj BiH. Kada bi imala, vjerojatno je ne bi zaobilazila u tako širokom i velikom luku. Mostom dugim 2,4 kilometra, koji se iznad mora izvio 55 metara, Hrvatska je BiH od sebe udaljila miljama. Europska unija, koja je “iskeširala lovu” za “obilaznicu” (most), još je dalje od sebe odmaknula cijeli Balkan.
Dakle, danas, malo prije ponoći, spajanjem Pelješkog mosta Hrvatska će, nakon što je Dubrovačka Republika ustupila Neum Turcima (1718.), nakon 303 godine opet potpuno povezati svoj teritorij. Plenković je time ispunio stoljetni hrvatski san povezivanja prostora Hrvatske, a time danas i EU. Njega je dosad presijecala BiH.
Kao trn, Balkan se Neumom “zabio” u Europu. Izazivao je često i bolne reakcije. Puno je prijepora oko Pelješkog mosta. Bošnjaci su pokušali blokirati njegovu gradnju tvrdeći da se njime zatvara izlazak BiH na otvoreno more. Hrvatska ga je zbog toga dignula visoko iznad Jadrana. Toliko da ispod njegovih svodova u fantomsku neumsku luku mogu uplovljavati i najveći brodovi.
Dugo su se tražila rješenja kako povezati RH. Redale su se ideje: tunel ispod mora, tunel ispod Neuma, koridor kroz Neum, ponton, most… Uz geostrateško povezivanje europskog teritorija na tlu Hrvatske, velebni mostograditeljski pothvat izravno čini ništavnim i neke povijesne političke dogovore. Primjerice, onaj dio Washingtonskog sporazuma (1994.) temeljem kojega je nastao Sporazum o nesmetanom prolasku kroz Neum. Zauzvrat, RH se tada obvezala da će omogućiti slobodan tranzit robama kroz teritorij Hrvatske u Luku Ploče i iz nje. Takav paket dogovoren je za 99 godina, odnosno do 2093. Iako su ga i RH i BiH dogovorile, a potom Tuđman i Izetbegović (1998.) ratificirali, nikada ga nije usvojio Hrvatski sabor. Po tom sporazumu, problematično je funkcioniranje luke. Od sedam članova Povjerenstva (stvarna uprava), tri bi bila iz RH, tri iz BiH, a sve prijeporne odluke donosio bi sedmi član, koji je stranac. U prijevodu, Hrvatska bi na mala vrata prihvatila protektorat, stranu upravu, i lukom bi, praktički, upravljala susjedna država.
Dakle, prema tom ugovoru, kroz teritorij EU, odnosno RH, robe iz BiH do Ploča prolazile bi bez carina. A iz luke su mogli izvoziti u treće zemlje čak i one proizvode koji nisu dopušteni u EU. Takav ustupak je golem. Europa je samo dva puta mijenjala stečevine kako bi napravila ustupak zemljama koje nisu njezine članice. Jednom kada je dopustila Rusima da mogu kroz teritorij EU do svoje luke u Kalinjingradu, a drugi je ovaj u Pločama.
Završetkom mosta Hrvatskoj više neće trebati nesmetan prolazak kroz Neum. Zapravo, nikada ga nije ni imala. Samim time otpadaju i obveze koje je preuzela oko Luke Ploče. Sada će sve to postati mrtvo slovo na papiru. Baš kao i Washingtonski sporazum koji je predviđao konfederaciju Federacije BiH s RH. Da je zaživio, onda bi on učinio potpuno prirodnim dogovore o prolasku RH kroz Neum i bh. korištenje Luke Ploče. U takvu kontekstu bio bi riješen i međudržavni spor o razgraničenju na moru, odnosno slobodnom pristupu BiH otvorenom moru. Na koncu, Jadransko-jonska autocesta od Trsta do Albanije, koja bi se trebala graditi kroz Popovo polje, riješila bi pitanje povezanosti juga s ostatkom Hrvatske. Time bi se izbjegla skupa cestogradnja kroz najuži i isprekidani dio Dalmacije. Iz tih razloga (i drugih) Tuđman se u jednom trenutku zanosio idejom i da autocesta (A1) ide od Karlovca preko Bihaća, Livna… No, bošnjački politički predstavnici tu su ideju tada dočekali na nož. Odbijanje regionalnog povezivanja rezultiralo je Pelješkim mostom. Kada su htjeli zaustaviti njegovu gradnju pred Međunarodnim sudom za prava mora, srpski član Predsjedništva Milorad Dodik blokirao ih je vitalnim nacionalnim interesom. A da bi se tužba mogla podignuti, za nju moraju biti sva trojica članova Predsjedništva BiH.
Za razliku od Malostonskog zaljeva, danas u BiH neće biti vatrometa. Bošnjački političari “argumentima” će i dalje “rušiti” most, Srbi biti i ravnodušni i zadovoljni jer se nekako u paketu gradi njima bitan most na Savi (Gradiška), a bh. Hrvati ionako se vesele svakom uspjehu RH. Čak i kada je na njihovu štetu. Jer, da je RH povezana autocestom kroz BiH, imali bi više koristi. I povezanosti. Osim toga, most simbolično označava i kraj ionako već dugo umrlog Washingtonskog sporazuma. Konfederalna povezanost s matičnom domovinom u današnjoj će noći nestati u blještavilu svjetlećih čestica pelješkog vatrometa.
Unatoč svim političkim burama i olujama, kineski radnici spojili su europski most. Njime su se BiH i Balkan još više udaljili od EU. I zbog Neuma. Ili, možda zbog ne uma.•
