Na iznenađenje uspavane i ideološki zakopčane svjetske javnosti, 1956. godine mađarski narod ustao je protiv režima tadašnje Narodne Republike, još više i odlučnije protiv njezinih sovjetskih pokrovitelja. Pred zgradom državnog parlamenta prosvjedovali su studenti, mladi i intelektualci, građani i radnici. Zahtijevali su reformu političkih, kulturnih, duhovnih i gospodarskih prilika, tražili viši stupanj ljudskih prava i temeljnih sloboda. Veliki prostrani trg ispred državnog parlamenta bio je pokriven transparentima i porukama: "Rusi, odlazite van!"
Na stranu demonstranata stalo je razočarano pučanstvo, poneko hrabro i odvažno javno glasilo i postrojba mađarske vojske. Pobuna je aktualnu vlast kojoj je na čelu bio Imre Nagy (1896. - 1958.) dovela u stanje očaja i općeg kolapsa. Nebo se spustilo na mađarsko tlo, a željezna zavjesa zanjihala kao pruće na snažnoj dunavskoj košavi. Bio je to prvi otpor sovjetskoj hegemoniji nad zemljama komunističkog svijeta i poziv za buđenje u pokorenim zemljama istočne Europe.
Kremlj je odlučno intervenirao.
Koncem listopada 1956. godine u Mađarsku su upale sovjetske tenkovske trupe, slomile otpor pobunjenika i na čelo države dovele svoga čovjeka - Jánosa Kádára (1912. - 1989.). U nemilim događajima poginulo je nekoliko tisuća mađarskih buntovnika - ustanika, desetak tisuća ih je uhićeno i izloženo surovom kaznenom progonu, a oko dvije stotine tisuća iz zemlje je protjerano. Mađarska revolucija bila je veliki i ozbiljan pokušaj promjena u hladnoratovskoj Europi toga vremena.
Bijegom u jugoslavensko Veleposlanstvo u Budimpešti Imre Nagy, predvodnik pobune, spasio je živu glavu. Vjerovao je da će tu biti zaštićen.
Nikita Hruščov (1894. - 1971.), predsjednik SSSR-a, noćnim je letom došao u zračnu luku u Puli. U strahu da se mađarska revolucija ne spusti na jugoslavensko trusno tlo, na "zatamnjenom" brijunskom sastanku Josip Broz Tito (1892. - 1980.) složio se sa sovjetskom intervencijom i Imru Nagya "pustio niz vodu".
Izručio ga!
U političkoj karijeri Josipa Broza nije to prvi slučaj.
Imao je bogato izdajničko iskustvo svojih bivših suradnika.
S trojicom odanih generala Imre Nagy, predsjednik privremene vlade i pobornik studentskih prosvjeda, odveden je na nepoznato mjesto. Procesuirani su i optuženi za počinjenje najtežih kaznenih djela protiv naroda i države te osuđeni na smrt strijeljanjem. Pogubljeni su 15. lipnja 1958. godine. Danas se taj datum slavi kao nacionalni praznik suverene mađarske države. Imre Nagy pokopan je u kutku jednog budimpeštanskog groblja. Promatrano s današnje vremenske distance, mađarska pobuna bila je prvi čavao u lijesu do tada stabilnog komunističkog sustava.
Tako je bilo prije šezdesetak godina prošloga stoljeća. Na zaprepaštenje zapadnog, demokratskog svijeta i članica Europske unije, Viktor Orbán, aktualni predsjednik Mađarske, na granicama svoje zemlje postavlja žičane ograde, protivi se svemu te, malo-pomalo, stidljivo podržava Rusiju u brutalnom ukrajinskom ratu.
Kao da stidljivo i oprezno zabija klinčiće u zajedništvo Europske unije. Kao da je zaboravio što je njegov narod doživio 1956. godine kada su u zemlju upale "bratske" sovjetske snage. Očito je da nije spreman učiniti iskorak pa istaknuti transparent i na njemu napisati ono što su 1956. godine napisali njegovi sunarodnjaci: "Rusi, odlazite van! Odlazite iz samostalne i suverene zemlje Ukrajine!"
Je li postupcima Viktora Orbána uzdrmana ideja ujedinjene Europe? Može li golema bruxelleska administracija pokleknuti pred ovakvim postupcima i sve vratiti na početne pozicije?
Svatko na svoje granice.
Svatko u svoje torove.
Na granicama svojih torova postavljajte nove berlinske zidove, bodljikave žice, pse, tenkove, vojsku i graničnu policiju. Može li se iza leđa malih i nemoćnih država dogoditi novi zatamnjeni "brijunski sastanak" na kojem će veliki namiriti svoje interese, druge pustiti "niz vodu" te, na koncu i razlazu, kao psima u sindžiru, baciti mrvice? O, sram i grdoba.
Berlinski zid, onaj koji je dijelio jednu zemlju i cijeli svijet, srušen je 1989. godine. Na zasadama minulog rata i poraća, neraščišćenih računa, za neke i prijepornih granica, među našim narodima podižu se sve viši i sve čvršći zidovi nerazumijevanja i nesnošljivosti. Prilike u našoj zemlji, onako kako ih vidim, nalaze se pred eksplozijom. Životno iskustvo vodi me na zaključak da bi prijedorski petak, 4. kolovoza 2023. godine, mogao biti novi "crni petak".
Kada je Svevišnji stvarao Bosnu i Hercegovinu, ostavio je vidljive otiske svojih ruku i plemenitih namjera. Darovao joj je lijepe gore i planine, bujne rijeke i lijepa jezera, blago sunce i plavo more. Darovao joj je sve da lijepo stasa, razvija se i da ljudi u njoj žive sretno i ponosno. Po onome što ima i što nudi, naše zemlje nadaleko nema.
Ali uzalud!
Nakon svega, kao da je od nestašne i nerazumne djece Stvoritelj okrenuo lice i prepustio ih tami i beznađu. Prepustio ih bezumlju, sve dok ne shvate da je rat velika i krvava laž, teška nesreća i da je na koncu i kod pobjednika i pobijeđenih grubo poražen čovjek. U našoj zemlji vrijeme je stalo kao da su ga opasali zli duhovi. Privlači li njezina ljepota osvajače s Istoka i Zapada, pa je stoljećima napadaju, u ropstvo bacaju, haraju, siluju, varaju i iskorištavaju? Ne daju joj predahnuti, očistiti svoja dvorišta, otkloniti podjele i u miru početi živjeti i razvijati se.
Od čovjeka se čovjek može svemu nadati, svašta može doživjeti i svašta može vidjeti. Život, pa i onaj najkraći, pred svakog od nas postavlja različite prepreke; jedne u djetinjstvu, druge u vrijeme adolescencije, treće za vrijeme školovanja i najteže - u vrijeme znanstvene, poslovne, radne karijere i roditeljstva. Naši ljudi su posebna rasa: otporna, snalažljiva i navikla na gospodarske, duhovne i političke zavrzlame i zulume.
Dvadeseto stoljeće ostalo je bez svog dostojanstva. Nadugo i naširoko - sve je pošlo kuda ne treba i kako ne valja. Ljudi su umorni od rata, poraća i njegovih zavrzlama. Ne treba čovjek biti pesimist jer za gore stvari ima vremena.
Ima napretek.
Kada, kao razumna i odrasla bića, otklonimo iluzije i neutemeljeni optimizam, i polusvjesnom čovjeku mora biti jasno da poražene snage i dan-danas u krivom ogledalu vide sebe i svoju povijest. Da se pripremaju i čekaju priliku za nove sukobe. Jasno i glasno poručuju kako granice nisu vječne, cijepaju ih poput zrele lubenice, pa su tako naši ljudi osuđeni na nemirne snove.
Živimo u državi u kojoj se ne poštuju odluke Ustavnog suda, najviše pravosudne institucije. Živimo u vremenu i u državi u kojoj se pravda ne osjeća i ne poštuje. Početkom trinaestog stoljeća u okolici Napulja rođen je Toma Akvinski, svećenik dominikanskog reda, filozof i teolog, jedan od najvećih umova svog i dolazećih vremena.
Pišući o tome kako treba urediti državnu zajednicu, kaže:
"Kada se otklone pravda i pravičnost, što je država drugo nego razbojnička pećina!?"
Kada se u jednoj državnoj zajednici počnu uhićivati suci Vrhovnog suda i državni tužitelji, tu je kraj priče. Tu je kraj svemu. Nemili pravosudni događaji zaudaraju na trulež, na truplo velikog tvora uginula na vrelom hercegovačkom suncu.
Čitatelji mojih kolumni znaju da sam u odvjetničkim vodama od prvog dana do ovih vremena i da je to, ni manje ni više nego - pola stoljeća. Na prostoru bivše državne zajednice, pred velikim i nešto manjim sudovima, branio sam predsjednike država i ministre, moćne direktore i velike duhovnike, male prevarante i razne prijestupnike.
Dugo mi se nameće pitanje - kako bih branio državnika koji je u izvanrednim ratnim i poslijeratnim okolnostima počinio nekoliko kaznenih djela? Posebno stoga što smo završili iste škole, što su nas učili isti učitelji i što smo davno ovladali temeljima pravne znanosti.
Kada bi moj klijent bio optužen zbog toga što je u vrijeme ratnih sukoba otišao na prostor druge države i sunarodnjake obmanjivao riječima: "Vi se, braćo, ovdje ne borite nizašto što nije vaše, već samo da sačuvate ono što je oduvijek bilo naše, i to mora ostati naše. Banija neće nazad u Hrvatsku! Kada rat završi, mi ćemo živjeti u istoj državi!", zamolio bih časni sud da ima razumijevanja - za njegovu mladost i ludost.
Kada bi bio optužen zato što je otišao na prostor druge države, uzeo pušku u ruke i pucao po opkoljenom gradu, zamolio bih časni sud da razumije njegove mlade godine i velike zablude.
Kada bi bio optužen što je u Skupštini svoje zemlje, urbi et orbi, rekao da u njegovoj kući ima mjesta za čovjeka koji je na međunarodnom kaznenom sudu osuđen za ratne zločine na doživotnu kaznu zatvora i da bi on za jednog sunarodnjaka u Bosni ubio stotinu muslimana, zamolio bih časni sud da nad mojih klijentom obavi neuropsihijatrijsko promatranje.
Kada bi bio optužen da je, kao predsjednik države i iskusan političar, došao u drugu zemlju i u gradu s više logora i nekoliko tisuća pobijenih ljudi drugih narodnosti, rekao bih mu po prilici ono što su ruskim okupatorima 1956. godine poručili mađarski pobunjenici: "Gospodine predsjedniče, pođite van! Pođite svojoj kući!"
Jer s vama i takvima, s politikom selektivnog sjećanja, produbit ćemo spiralu nesporazuma i trajno ostati bez mira i spokoja. Neodgovoran političar može sve: može reći da nije rekao ono što je rekao, može reći da nije pucao i onda kada je pucao, ali duhovnom i moralnom autoritetu s aurom svjetlosti i svetosti - patrijarhu nije mjesto na političkim "porno" mitinzima. Nije dobro kada se Crkva odmakne od religije i postane ministrant retrogradnih političkih ideja.
