Ima više godina kako šećem gradom Mostarom, ali uvijek iznova primjećujem nešto novo. Nije sve ono što vidim ružno. Hvala Bogu jer sada živimo u takvom vremenu da je većina vijesti koje čujemo ružna ili nešto blizu ružnom. Ne o ovom što govorim, ne tiče se politike niti društvenih problema, tiče se prirode, a ja se čudim što mogu iz dana u dan prolaziti pored toga, a da ga ne primjećujem. U Mostaru sam već više od dva desetljeća, a ono što me je ražalostilo je kada sam na kraju vidio da, bez obzira što imam oči, mnogo je toga što ne vidim. Vjerujem da u tome nisam sam, ali nakon današnjeg dana odlučio sam još više otvoriti oba oka i obratiti pozornost na ono što me okružuje i na ono što se događa oko mene te ne uzimati bilo što zdravo za gotovo. Nakon ovog uvoda znam da ste svi željni saznati o čemu je riječ. Evo kako je bilo. Išao sam uobičajeno u banku platiti neke račune. Tu sam “zakasnio” koju minutu jer je ispred mene bio moj prijatelj i kolega prim.dr. Mate Prskalo, koji je bio na redu kod službenice. S leđa ga nisam na vrijeme prepoznao pa sam pitao jesam li “zakasnio” jer kako je on nešto platio ili možda podigao novac, mogao sam mu dati svoj račun za električnu energiju da banka naplati preko njegove kartice, da ne trošim svoj novac ovoga puta, ali što je tu je pa sam zakasnio i platio svoj dug. To sam mu bio predložio! Išli smo na čaj u Mepas Mall u kojem je banka, a onda smo krenuli kući. Tada mi je prijatelj i kolega Prskalo pokazao stablo košćele i rekao mi kako je to tvrdo drvo. Ništa posebno što je tvrdo drvo, ali ono što je bitno jest da mi je rekao i kako ima jestive crne bobice. Drvo sam vidio bezbroj puta, kad god idem u Mepas Mall, ali nikada nisam ni primijetio da postoje plodovi. Stvarno dobro vidim sa svojim dalekovidnim naočalama, ali zato sam bio jako iznenađen kada sam prvi put pomno pogledao i uočio ono što mi je kolega dr. Mate Prskalo rekao. On je otrgnuo nekoliko bobica i ponudio mi da probam, ali na početku sam odbio s nevjericom. Kako je on probao prvi, onda sam i ja. Istina, slatkastog je okusa s tvrdom sjemenkom.
Rekao mi je da to jedu male ptice koje zovu čvorak. Na stablima košćele zasađenima ispred Mepas Malla mnogo je tih bobica. Tada mi je bilo još čudnije kako je moguće da ima tako veliko drvo puno bobica koje čvorci vole, a u blizini nema ni jedne ptice. Što ih sprečava da dođu na gozbu koju im je priroda priredila? Njima bi u ovom jesenskom vremenu, koje je kao i ljeto bilo nepredvidljivog karaktera, iznimno dobro došla gozba jer je čas toplo, a čas kišovito itd. Nikad ne znaš kako će biti. Ove ptice čvorci sada imaju što jesti a ako im je pun želudac onda mogu pjevati, ali zašto ih nema? Nisam mogao odgonetnuti razlog. Ornitolog nisam pa mi možete oprostiti moje neznanje.
Kasnije sam o tomu pričao jednoj prijateljici koja mi je rekla kako čvorci ipak dolaze u jatima jesti u predvečernjim satima i da kada dođu svaki prolaznik se mora zaštititi da ga ne bi “krstili” ptičjim izmetom. Ako je tako, onda je dobro, ali za svako dobro ima nešto što nije dobro pa sam opet pitao kako to da nema kod nas golubova jer u svim velikim gradovima ima golubova? Opet sam dobio odgovor kako ima, ali ne tako veliki broj. Ona druga, žalosna strana ove medalje je to što znam od ranije da određeni društveni slojevi kopaju redovito po otpadu kako bi došli do nečega što im je od koristi. U posljednje vrijeme sam osobno bio očevidac ljudi koji kopaju po otpadu, a koji prije nisu pripadali tom društvenom sloju.
Teška su vremena natjerala te ljude činiti bilo što samo da prežive. U mom materinskom jeziku postoji izreka da dragi Bog pomaže životinju bez repa. U ovom slučaju nove vrste kopača po otpadu, čini mi se da novonastala ekonomska kriza koja je zahvatila svijet, a naravno i nas u BiH, je iznimno teška i ako oni to ne čine onda im ne gine smrt. Ovakvu situaciju je normalno vidjeti u nerazvijenim zemljama, osobito u Africi, ali u srcu Europe je neobično. Ako dodamo to da stanje nije bilo takvo prije Domovinskog rata, onda je jasno da je sadašnji put BiH prema oporavku dvojben i da su potrebne hitne promjene.
