Kriza na granici Poljske i Bjelorusije nije samo humanitarna, iako se ondje nalazi nekoliko tisuća nesretnika u neodrživoj situaciji, na hladnoći i bez primjerenog skloništa.
Ovdje je ponajprije riječ o starom geopolitičkom sukobu Istoka i Zapada, odnosno Rusije i Europske unije, koji se ovaj put vodi novim hibridnim oružjem, migrantima, koji su na granici upali u zamku: ne mogu naprijed, u Poljsku, niti dalje u Njemačku, koja je njihov glavni cilj, a niti im bjeloruske vlasti dopuštaju da se vrate odakle su krenuli.
Bjeloruski čelnik Aleksandar Lukašenko, u čijem aranžmanu migranti stižu u Bjelorusiju, ucjenjivanjem Europske unije želi postići ono što je prije nekoliko godina uspjelo još jednom čvrstorukašu, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, koji je zahvaljujući prijetnji da će otvoriti granicu migrantima na njihovu putu prema Europi uspio pacificirati njemačku kancelarku Angelu Merkel, ali i dobiti europske milijarde.
Suočen s europskim sankcijama, a Bruxelles mu ne priznaje ni pobjedu na predsjedničkim izborima, Lukašenko misli da u sporu s Europom više nema što izgubiti. Odlučio je posegnuti za jedinim oružjima koje ima, migrantima i obustavom isporuke plina, znajući da su to oružja pred kojima je Europa nemoćna, što jako dobro zna i njegov glavni sponzor i pokrovitelj u Kremlju. Očito je, naime, da ključne poteze u ovoj krizi vuče Lukašenkov moćni saveznik Vladimir Putin.
Zbog toga je njemačka kancelarka i nazvala Putina zamolivši ga da utječe na Lukašenka da prestane s nehumanim poigravanjem s ljudskim sudbinama, ali i zato joj je Putin odgovorio da bi najbolje bilo kada bi se članice EU počele neposredno razgovarati s Lukašenkom.
Naravno, to bi onda značilo priznanje i koncesije, a na kraju i novac, a to je ono zbog čega je Lukašenko i krenuo u ovu avanturu, koja se zbog velikog broja naoružanih vojnika na malom prostoru u svakom trenutku može pretvoriti u katastrofu, iako to sigurno nije njegov cilj. Putin jako dobro zna gdje je Europa najranjivija.
Europski strah od migranata postao je potpuno iracionalan. Može li nekoliko tisuća migranata ugroziti sigurnost i stabilnost Poljske, zemlje koja ima 40 milijuna stanovnika, ili EU, zajednice od 450 milijuna stanovnika? Naravno da ne može.
Poljska razmišlja o tome da se obrati NATO-u, a ne želi dolazak europskog Frontexa na krizno područje, kao što ne dopušta ni pristup humanitarnim organizacijama i novinarima, što također potvrđuje da i poljska strana krizu očito koristi i za svoje unutarnjopolitičke, “suverenističke” ciljeve.
