”Mama, što je ovo?”, to je nedužno, obično, znatiželjno pitanje koje je dijete upitalo svoju majku. Ali, ako dublje razmislite, a znate okolnosti, odnosno kontekst u kojem je ono postavljeno, onda je značenje običnog dječjeg pitanja nešto drugo. To je pitanje koje je dijete postavilo svojoj majci rano ujutro oko sedam sati i trideset minuta na Gornjem gradu u Zagrebu 1963. godine...
Tek sam stigao u Zagreb, a treba se na više mjesta registrirati. Ured na Gornjem gradu u zgradi je u kojoj su, osim ureda, i osobni stanovi. Majka ide s malim djetetom koje je tek počelo hodati, oni silaze niz stube, a ja idem na prvi kat. Iznenadno smo se sreli, a dijete je, očito prestrašeno, stalo jer prvi put vidi nekoga drukčijeg od sebe i majke, pa je pitanje koje je postavilo bilo iz straha. Brzo se premjestilo na drugu stranu da ne bi bilo između mene i svoje majke. Samo sam se nasmijao jer znao sam što dijete osjeća - strah, a primijetio sam kako je majci neugodno. Pitam se što bi dijete, koje je tek prohodalo, a nikada nije vidjelo crnca i nije svladalo gramatiku, moglo pitati nego - što je ovo.
Zapravo ni ja tada nisam znao jezik koji se govorio u Zagrebu, tj. u Jugoslaviji. Strah koji je dijete osjećalo koristan je strah. Psiholozi i psihijatri stručno opisuju strah kao ono što osoba osjeća kada joj prijeti.
Isti je kao onaj što je malo dijete osjećalo onoga dana kada smo se sreli na Gornjem gradu u Zagrebu. U meni je vidjelo nešto strašno, to je za njega normalni instinkt koji je kod njega izazvao takav susret da se premjestilo na drugu stranu kako bi majka bila između njega i mene.
Medicinski naziv za strah “fobija” vuče svoj korijen iz grčke riječi “fobos” koja znači strah. Na engleskom je “fear”.
Postoji više vrsta straha, primjerice, strah od pauka - arahnofobija. Najčešći strahovi koje susrećemo su strah od zmija - ofidiofobija, strah od pasa - kinofobija, strah od zatvorenih prostorija - klaustrofobija, strah od visine - akrofobija, strah od samoće - autofobija, strah od dubine mora - talasofobija.
Htjeli mi to ili ne, strah igra veliku ulogu u svačijem životu. No to nije ništa loše i toga se ne treba sramiti. Od najranijih vremena instinkt za preživljavanjem posredno se budio kada bi se osoba suočavala sa strahom. Nakon prve pojave straha osoba osjeća neugodnosti. Strah izaziva ubrzan rad srca, širenje očiju, znojenje i ubrzano disanje, kao i drhtanje tijela. Ovako neugodan osjećaj može se polako s vremenom potisnuti u podsvijesti. Tada ti neugodni osjećaji više nisu dostupni svijesti osobe.
Svi oni neugodni doživljaji koji su pohranjeni u podsvijesti, a nisu dostupni svijesti, ipak se mogu ponovno učiniti dostupnima preko okidača. Pitanje je što su to uopće okidači. To su svi detalji koji se mogu povezati s prvim, odnosno prijašnjim strahom. Primjera radi, ono malo dijete koje me je vidjelo na Gornjem gradu u Zagrebu, ako je bilo kojim slučajem doživjelo neugodnost pri našem susretu, onda bi ga drugi put na neugodnost asocirao idući crnac kojeg vidi.
Na isti impuls, strah, različiti ljudi različito reagiraju, ovisno o intenzitetu doživljaja i podsvijesti. Zamislite dva čovjeka nasred ceste, a na njih ide automobil velikom brzinom. Jedan bi od straha jednostavno bio paraliziran i ne bi se mogao skloniti. Drugi bi, pak, uspio uključiti svoju “5-6 brzinu” i navrijeme bi se spasio od ozljeda.
Za vrijeme Domovinskog rata, 1992. u Jajcu, iz bolnice sam krenuo kući kada su iznenada počeli granatirati grad. Našao sam se na otvorenom, a ispred mene je bio ulaz u tunel. Iako sam brzo trčao prema tunelu, izgledalo mi je kao vječnost, činilo mi se da tunel bježi od mene.
Strah može biti urođen, još u najranijoj dobi, a može biti i stečen. To su sekundarni strahovi koji nakon prvih susreta budu potisnuti u podsvijest. Drugom prilikom kada se susretnemo s njom ili se nađemo u sličnoj situaciji, tada ono ranije neugodno iskustvo djeluje kao okidač, tj. otvara ono što je pohranjeno u podsvijesti i to onda bude u našoj svijesti.
Snovi:
Za razliku od ugodnih snova, neugodni ili strašni snovi mogu učiniti naš život užasnim. Kao dijete sam ponekad sanjao da padam u ponor bez dna i u onom mračnom ambijentu probudim se drhteći, potpuno nemoćan. U tim trenucima spas bude onda kada uspijem upaliti svjetlo, a onda tako nastavim spavati.
Postoji drugi strah od mraka - aklufobija. To je iracionalni strah. Takav čovjek ima umišljeni strah da postoji opasnost koji ga vreba u mračnom prostoru.
Neuspjeh:
Strah da ne uspijevate u onome što se očekuje od vas može biti uzrok straha koji katkada kobno završi. Nije nepoznato da student ne uspijeva upisati neki glasoviti fakultet, što je povod da sam sebi oduzme život.
Moj je otac bio svećenik Metodističke crkve u Gani, a želja mu je bila da budem njegov nasljednik. U svakom slučaju, ja sam po rođenju njegovo ime, tj. njegov junior. U svojim se očima nisam mogao zamisliti kao njegov nasljednik iz čistog razloga što je on bio jedan od najispravnijih svećenika koje sam poznavao. Nije pio, nije bio ženskaroš, a nije ni krao. Bio je sve ono što ja nisam mogao biti i zato sam osjetio veliki strah od neuspjeha ako prihvatim njegov prijedlog i želje, s druge strane, ne bih mogao svom ocu u lice kazati - neću. Znao sam da, kao svećenik, ne bih bio dorastao njegovim visokim standardima. Moj otac umro je prije nego što sam morao dati odgovor. Odlučio sam se za medicinu.
Odgovornost:
Često izgovaramo tvrdnje da je u Njemačkoj bolje. Ja isto tvrdim da Nijemci nisu bolji. Oni su odgovorniji nego mi ovdje. No nije riječ o tome da oni više vole biti odgovorni, nego iz čistog razloga što se boje velikih kazni koje slijede ako budu uhvaćeni za svoja nedjela. Svatko je odgovoran za svoj prijestup. Ako vozi brže nego što je predviđeno, doma će mu stići kazna. Ako je previše brzo vozio, oduzet će mu vozačku dozvolu.
Kod nas, znamo, postoji sličan nadzor, ali, za razliku od Njemačke, ako se odgovorna osoba policajac i prijestupnik, npr. dr. Ben, znaju, onda se prijestupniku može oprostiti kazna. To se u Njemačkoj ne događa. Zbog straha od oštrih kazni Nijemci se ponašaju odgovorno. I naš državljanin, kada ide u Njemačku, isto se tako odgovorno ponaša.
Nekada je u komunističkoj Jugoslaviji postojao pojam “kolektivna odgovornost” dok sam pokušavao učiti i shvatiti ono što se piše. Tada nisam razumio, ali i sada mi se čini, još manje. Svi su odgovorni, tako da pojedinac nije odgovoran. Pod ovakvom okolnosti nitko nema strah od odgovornosti. Sjećam se dobro, u ne tako davna prošla vremena, kada je u gotovo svim državama Europe postojao strah od navijača nogometnih klubova iz Engleske. Redovito je zbog nedoličnog ponašanja uvijek bilo mnogo posla s policijom. Kada je premijerka Margaret Thatcher došla na vlast, uvela je red, policija je postavila nadzorne kamere, a onda je mogla dokazati koji su pojedinci pravili nered. Tim je prijestupnicima zabranjeno da budu prisutni na nogometnim stadionima za vrijeme utakmica kući i u inozemstvu. Sada na utakmicama na kojima igraju Englezi svi navijaju samo pjesmom. Strah od zabrane učinio je čudo.
Razlikuje li se strah od anksioznosti?
Strah ima jedan objekt i cilj. Primjerice, ako netko uperi pištolj u tebe, osjećaš strah. Anksioznost je, s druge strane, nejasnija - iščekivanje ili zabrinutost da se nešto može dogoditi. Drugim riječima, strah ima tendenciju biti reakcija na neposrednu prijetnju, dok je anksioznost zabrinutost ili odgovor na buduće događaje.
Nedjeljni strahovi
U novije vrijeme nastao je pojam vikend-strah. Taj strah više nalikuje na anksioznost i vezan je uz kraj tjedna, kada svi radosno očekuju odmor nakon napornog rada tijekom tjedna. Ali, umjesto puna dva dana, radost iščekivanog vikenda traje samo 24 sata - u subotu.
Osjećaj brige, stres, strah, tjeskoba pojave se dok mislimo o tome da moramo ponovno na posao u ponedjeljak. Uzroci takvih osjećaja mogu biti brojni, npr. rano ustajanje, gomila obveza koje nas čekaju ili rad na više projekata. Sve to nastaje zbog toga što podcjenjujemo svoju sposobnost da se nosimo s time.
Utjecaj nedjeljnog straha - tzv. sindrom izgaranja, a rezultat je:
a) kronični stres na radnom mjestu
b) emocionalna iscrpljenost jer vjerujemo u ono negativno što drugi misle o nama
c) te dvije komponente potječu od toga da ne volite svoj posao.
Ništa nije gore od sindroma izgaranja kada se razvija ravnodušnost prema poslu, kada suočavanjem sa svojim strahovima jednostavno blokirate svoje osjećaje, odnosno emocije.
Tko ili što izaziva najjači strah među životinjama?
Ekologinja Liana Zanette i Michael Clinchy, oboje sa Sveučilišta Western u Kanadi, otišli su u Južnu Afriku ispitati koja životinja izaziva najveći strah među njima.
Promatrali su 10.000 raznih vrsta životinja. Dokazali su da lavovi nisu stvorenja koja ulijevaju najveći strah kod drugih životinja. Zbog prisutnosti jedne potpuno različite vrste, 95% promatranih afričkih divljih životinja hvata jeza, a to smo manje-više mi - ljudi.
Strah od ljudi:
Michael Clinchy kaže kako je ideja da su životinje naviknule na ljudsku prisutnost ako ih ne love - potpuna laž. To nije točno. Najveće strah izazvao je zvuk ljudskih glasova, ističu autori studije. Naglašavaju da divlje životinje doživljavaju ljude kao pravu prijetnju, dok su druge smetnje, poput laveža pasa, za njih manje prijeteće. Širenje ljudi u same šume izaziva tjeskobu kod životinja.
Stockholmski sindrom
Poseban oblik straha je sindrom emocionalne veze i identifikacija s agresorom. Taj je oblik nazvan po pljački banke u Stockholmu 1973. godine, kada su se žrtve vezale uz pljačkaše.
Ovaj sindrom iskazuje se ponekad u samom činu kada taoci pomažu svojim otmičarima da ostvare svoje ciljeve. U suštini, to je strah da ne dođe do još veće patnje za taoce ili zbog unutarnje dobrote taoca da pomogne otmičarima.
Ukratko, stockholmski sindrom ima sljedeće karakteristike:
- nije svjesni ni racionalni izbor žrtve
- žrtve su potpuno ovisne o agresoru koji upravlja njihovim životom
- prestanak mržnje prema agresoru
- potiče se stvaranje ovisnosti
- agresor se često povjeri žrtvi
- dijeljenje patnje sa žrtvom
- suočava se s njom i opravdava postupke
- iskazuje se divljenje prema agresoru
- odbija se svjedočenje protiv agresora
- odbijanje bijega kad se za to pruži prilika.
Nakon Domovinskog rata svi su čuli za sindrom PTSP ili se susreli s njim. To je posttraumatski stresni poremećaj. Stanje koje je izazvano strahom. To je poseban oblik. PTSP se definira kao anksiozni poremećaj koji se javlja nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja. Kada se osoba nađe u opasnosti, prirodan je osjećaj straha. Taj strah iznimno brzo pokrene promjene u organizmu, a konačni odgovor je - bori se ili bježi.
Kod osoba koje imaju PTSP reakcija na takav podražaj je izmijenjena ili oštećena. Osoba s tim poremećajem osjeća napetost ili strah čak i kada više nije u opasnosti.
Tko doživljava PTSP:
- ratni veterani
- osobe nakon fizičkog ili seksualnog napada
- zlostavljane osobe...
Gotovo 80% osoba s PTSP-om ima najmanje još jedan mentalni poremećaj, a to je najčešće depresija i zlouporaba ili ovisnost (najčešće alkohol ili tablete za smirenje).
Je li strah koristan?
Odgovor na to pitanje je pozitivno urođeni strah koji najmanje pomaže. Bez ikakvog iskustva za izbjegavanje opasnih situacija.
Kod stečenog straha asocijacija na ranije iskustvo djeluje kao pokretač u samoobrani. Često se čuje da je netko umro, a da je prije bio potpuno zdrav te nikada nije bio kod liječnika. Odgovor na to još je uvijek jedno pitanje, a to je - zašto godišnje vozimo automobil na tehnički pregled prije registracije?
Bit izbjegavanja pregleda kod liječnika podsvjesni je strah da će liječnik otkriti kako imamo neku bolest.•
