Svi bismo trebali s malo više pozornosti gledati što se događa u Velikoj Britaniji. Napisati takvu rečenicu u danima globalne medijske opsesije intervjuom Meghan i Harryja s Oprah nosi sa sobom određen rizik da čovjek ispadne glup. Ali nije riječ o tom pobunjeničkom intervjuu protiv britanske kraljice i kraljevske obitelji. Kad kažemo da bismo trebali gledati što se događa u Velikoj Britaniji, ne mislimo nužno ni na veliki uspjeh britanske kampanje cijepljenja, na koju bismo se mogli ugledati. Jer, kao što ćemo ubrzo saznati kad nam počnu stizati ozbiljnije količine cjepiva, nije sve u isporučenoj količini, nego i u logistici, u organizaciji cijepljenja. Britanci su se zaista mobilizirali za kampanju cijepljenja, ali da neke tajne tog njihova uspjeha preslikate u Hrvatskoj - primjerice, da hrvatska vlada kaže kako će istrenirati umirovljene službenike sa šaltera ili turističke animatore ili takvu neku skupinu koja bi nakon kraćeg treninga mogla biti obučena da dijeli cjepivo ljudima - vidjeli biste samo podsmijeh, ruganje, otpor i nikakav rezultat.
Ali nije ovdje riječ ni o jednom ni o drugom nego o - javnim financijama. U Ujedinjenoj Kraljevini ovih se dana može vidjeti kako bi uskoro mogli izgledati svi državni proračuni uređenih zemalja. Odnosno, što bi nas uskoro moglo čekati kad prođe doba lockdowna i kad nas - htjeli, ne htjeli - zapljusne potreba da se podvuče crta pod sve izvanredne troškove državnog proračuna u doba globalne pandemije. Sve one mjere potpore za isplatu plaća radnicima koji ne rade zbog epidemioloških zatvaranja, svi oni državni poticaji koji su spriječili stečajeve od avioindustrije nadalje. Doći će vrijeme kad će se morati podvući crta pod sve to.
U Hrvatskoj će taj trenutak biti još važniji jer država ima ambiciju ući u euro zonu, a kriteriji za ulazak su održivi javni dug i proračunski deficit. Održati te dvije stavke ispod propisanih razina - javni dug ispod 60 % BDP-a i deficit ispod 3 posto - praktički je nemoguć zadatak u doba kad gotovo nema države kojoj ne raste barem deficit, ako ne i javni dug, zbog masovnog stimuliranja ekonomije. Srećom, sad se na te kriterije gleda fleksibilnije nego ikad prije. Dobra vijest je i da se Hrvatska može oslanjati na nikad veću pomoć od EU, koja će se zaduživati i dijeliti novac tako da to ne povećava nacionalni javni dug. No, EU nam neće ni platiti ni riješiti sve probleme. Ali u Hrvatskoj svi brinu o tome kako dobiti što veće potpore i olakšice, po mogućnosti iskamčiti i potpuno oslobađanje od plaćanja poreza (kud će suza nego na oko, tj. koja će se genijalna ekonomska ideja javiti na prostorima bivše besporezne oaze Habsburške monarhije nego ideja: “hej, ajmo ne plaćati porez!”), dok se samo rijetki zamaraju pitanjem tko će taj današnji trošak svih poreznih obveznika platiti. I kako?
U Velikoj Britaniji, vidite, ljudi razmišljaju o tome tko sutra plaća ovaj današnji ceh. I ondje se, kroz prijedlog novog državnog proračuna, ovih dana nazire odgovor na pitanje “kako” (to platiti): porezi, porezi, porezi… Zvuči grubo, jer izlazak iz recesije ne može se temeljiti samo na povećanju poreza, pogotovo ne u zemlji poput Hrvatske, kojoj treba rast produktivnosti, a ne poreza. Ali novi britanski proračun zaista predviđa povećanje poreza do razine kakva u toj zemlji nije viđena još od 1960-ih. Jesu li britanskom ministru financija već pripremili politička vješala u Westminsteru? I to je razlog zašto bi trebalo pozorno gledati što se događa u toj zemlji: ne da će preživjeti, nego mu raste politički kapital, i ne raste na oporezivanju, nego na iskrenosti. Samo što je to vrsta iskrenosti koja se cijeni u porezno razvijenim društvima i nije sigurno da bi prolazila kod hrvatskih građana, što više govori o nama, nego o argumentu. A argument britanskog ministra financija Rishija Sunaka je ovakav: “Znam da britanski građani ne vole povećanje poreza, ne volim ni ja. Ali također znam da još više ne vole neiskrenost. Zbog toga sam iskren oko problema koji imamo i oko našeg plana kako da ga riješimo”.
Jesmo li u Hrvatskoj dovoljno iskreni oko svojih javnih financija, problema koji imamo i kako da ga riješimo? Kad dosegnemo tu razinu, bit ćemo razvijena država koja brine za svoje interese. Ne kad ih je lako, nego i onda - pogotovo onda - kad ih je teško ostvariti.
