Vladimir Đukanović, istaknuti član Srpske napredne stranke, na čijem je čelu srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, napisao je na Twitteru kako “mu se čini da će Srbija biti prinuđena krenuti u denacifikaciju Balkana”. Tu je izliku koristio ruski predsjednik Vladimir Putin kao opravdanje za napad na Ukrajinu, pa – digla žaba nogu da i nju potkuju. Nepojmljivo je da se javlja predstavnik srbijanske političke elite koja je u Srbiji rehabilitirala svoje naciste, četnike, i podignula im spomenike širom države. Đukanović ne spominje koje bi zemlje Srbija napala i vjerojatno želi da se na to i ne pomišlja, nego samo prijeti. Srbija trenutačno ne zna gdje je – Europa je pritišće da uvede sankcije protiv Rusije, čime bi izgubila svoga najvećeg saveznika, premda ju je šokirao isticanjem Kosova kao primjerom osamostaljenja, susjednim zemljama ne smije ništa jer su sve zaštićene međunarodnom zajednicom, a od nekih je, kao od Hrvatske u Domovinskom ratu, već dobila po gubici. Beograd gubi i ono malo ugleda što ga ima u Europi, u Europskoj uniji je fronta protiv njega sve šira, a sve je jača i u Srbiji. Stoga otrovne strelice srbijanska vlast odapinje na sve strane, ali one niti dosežu cilj, niti otrov djeluje.
Nedjelja, 31. srpnja
KAD SI HRVAT I ČETVRTA JE LIGA LIGA PRVAKA
Baš lijepo! Koji obećavajući naslov i podnaslov na naslovnoj stranici – “HR Wunderkind postigao sjajan gol na debiju za Bayern, pogledajte volej koji je proparao mrežu. Već jednim od prvih poteza u majici njemačkog velikana dao je naslutiti blistavu budućnost”. A onda čitate početak teksta. “Kakav start za Lovru Zvonareka u Njemačkoj! Mladi hrvatski talent debitirao je pogotkom za drugu momčad Bayerna, koja se natječe u Regionalnoj ligi, četvrtom nogometnom rangu.” Niti je, dakle, riječ o bilo kakvu Bayernovu derbiju, niti je riječ o prvoligašu Bayernu, nego o njegovoj drugoj momčadi koja se natječe u četvrtoj ligi. Zaluđenost nogometom i “uspjesima” naših nogometaša u europskim klubovima je potpuna. Zamislite kako Zvonarekovi roditelji čitaju tu najavu na naslovnoj stranici pa već sutra očekuju milijune eura, a od svega ne bude ništa! U većini slučajeva to se i događa, vrlo rijetki uspiju. Priređuju se šokovi za mlade nogometaše koji se s visina u medijima napuhane slave strovaljuju u ponore anonimnosti, stvara se nerealna slika o vrijednostima, ali ako si Hrvat, i četvrta liga je za tebe liga prvaka.
Ponedjeljak, 1. kolovoza
OSTAT ĆE SAMO USPOMENE NA STARI EUROPSKI NAROD
Pelješki most je djelo Hrvata – isticalo se prilikom otvaranja toga građevinskog ljepotana. Tome treba dodati da je glavni projektant bio Slovenac, a gradili su ga Kinezi. Sada se pak piše kako je most povećao cijene nekretnina na poluotoku, a najbolje ponude daju stranci – Poljaci, Slovaci, kupci iz BiH, Nijemci, Austrijanci... To je samo nastavak priče o strancima kao najvećim kupcima nekretnina na obali. Posljednjih dvadeset godina Hrvati uvelike rasprodaju svoju domovinu – banke, velike strateške državne tvrtke, hotele, stanove, poljoprivredno zemljište, vodu... Nijedna vlada dosad nije imala izrazito stroge ili nije imala nikakve propise kojima bi se spriječilo ili barem smanjilo krčmenje Hrvatske. I dok Hrvati sve masovnije odlaze u inozemstvo, stranci sve više kupuju Lijepu Našu, a to se događa i poslije povijesne gradnje i završetka Pelješkog mosta. Slavimo li – slavimo, odričemo li se vlastite zemlje – odričemo, napuštamo li Lijepu Našu – napuštamo. I tome se ne vidi kraj, ako se ovako nastavi (svako desetljeće gubimo grad veličine Osijeka!) za dva stoljeća Hrvata više neće biti, niti će što ostati hrvatsko. Bit će samo uspomene na jedan stari europski narod.
Utorak, 2. kolovoza
ZRUGIVANJE ZEMLJI I NARODU I IZ RESTORANA
Napokon se i to dogodilo, ali kao izrugivanje zemlji i narodu – poskupio je najjeftiniji restoran u Zagrebu. Odsad će saborski zastupnici i djelatnici Hrvatskog sabora ručkove plaćati nešto više, glavno jelo s prilogom do sada su plaćali 15, a od 1. kolovoza plaćat će ga 18 kuna. Kako li će izdržati ta sirotinja koja ima bajoslovne plaće, besplatan prijevoz i druge povlastice!? I ne samo da je riječ o tri kune višoj cijeni nego se nisu sramili objaviti tu sprdačinu. Zamislite zastupnika koji u Zagreb dolazi zrakoplovom, a iz zračne luke do Gornjeg grada vozi ga taksi, naravno, o državnom trošku, a onda mu u Saboru država daje ručak gotovo besplatno. U Saboru manje-više svi isto grme protiv povlastica u politici, protiv korupcije i izrabljivanja sirotinje, ne razlikuju se lijevi od desnih, centristi od ekstremista, sve je to jedno društvo s jednim ciljem – dokopati se vlasti i lagodno i raskošno živjeti na grbači naroda. Možda se pitate imaju li osjećaj srama, a odgovor je vrlo jednostavan – da ga imaju, ne bi ni bili gdje jesu. No sada su nagrabusili, ali ne budite sigurni da tri kune, koliko im je poskupio ručak, neće negdje nadoknaditi, možda će se neki krijumčariti u pučkoj kuhinji.
Srijeda, 3. kolovoza
NEĆE BITI RATA NA KOSOVU, NE ISPLATI SE
Širi se strah od novog sukoba na Kosovu koji bi mogao zapaliti Balkan. No Balkan može mirno spavati, ratovati se ne isplati ni Srbiji ni Kosovu jer bi to bio rat s međunarodnom zajednicom, koja na uzdi drži i jedne i druge. I nejasno je zašto se misli da je Rusija na srbijanskoj strani jer Kosovo je upravo Putin istaknuo kao primjer osamostaljenja kakvo on želi dijelovima Ukrajine. Srbija bi izgubila ionako vrlo suzdržljivu naklonost Bruxellesa, pa će zacijelo radije i dalje zadržati mogućnost da Kosovo u svakoj prigodi svojata, premda ga nikad neće vratiti. Negdašnja srbijanska pokrajina prilika je za svaku srbijansku vlast da na njoj stječe naklonost javnosti i trebat će još dugo čekati na pomirenje s gubitkom povijesnih srbijanskih mitova, nacionalnog, vjerskog i kulturnog nasljeđa koje Srbiju za nju vežu, ako će se to pomirenje ikada dočekati. Kosovari pak znaju da im je prisutnost međunarodne zajednice najbolje jamstvo sigurnosti, no i to ima svoju cijenu. Kao i BiH, i Kosovo je vrlo teško zamisliti bez potpore iz Europe i svijeta, ali to je najdjelotvornija prepreka za osvajačke srbijanske ambicije. Na žalost ili na sreću, to je stanje na Balkanu trajno i u našem je susjedstvu.
Četvrtak, 4. kolovoza
KAKO JE PLODNA HRVATSKA ZEMLJA POSTALA PUSTINJA
Procjene su različite, ali sve su fascinantne – Hrvatska bi mogla hraniti od 15 do 25 milijuna ljudi. Ipak, čitamo naslov – “Hrvatski poljoprivredni slom: ‘Ovo je šah-mat, do kraja godine ugasit će se 30 posto OPG-a!’” Vlasnica OPG-a Marina Galović kaže: “Na televiziji čujete kako proizvođači dobivaju financijske injekcije za ublažavanje poskupljenja, ali to su vam smiješni iznosi.” Nepojmljivo je malen udio Hrvatske u poljoprivrednoj industriji EU – samo 0,62 posto. Višestruko su bolje Irska, Češka, Bugarska..., a mi smo, sa svojom Slavonijom, u rangu nekih većinski planinskih država. Index je lani pisao kako većina poljoprivrednika u Hrvatskoj nije spremna za proizvodnju kakva je u 21. stoljeću. Još uvijek se razgovara o mehanizaciji, a ostatak EU davno je prešao na digitalizaciju, ekološku proizvodnju i nove tehnologije. Poticaji poljoprivrednoj proizvodnji, iako ne bogzna koliki, neprestano rastu, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU, ali proizvodnja propada – u posljednjih tridesetak godina pala je 50 posto! I Plenkovićeva vlast i prijašnje učinile su zapravo zločin nad prirodom – plodnu Hrvatsku učinile su pustinjskom. Dok je, na primjer, Izrael nad svojom pustinjom trijumfirao.
Petak, 5. kolovoza
MILANOVIĆ I PLENKOVIĆ POHRLILI U IMOTSKI, JEDAN ZA DRUGIM
Pošto je vidio da je predsjednik Milanović bio u Imotskom, tamo je dotrčao i premijer Plenković. Možda su obojica mislila da nije mala stvar za izbore pridobiti Imoćane, i možda su se obojica prevarila. Plenković je ustvrdio: “Imotski je u demografskom smislu jedan od najvitalnijih hrvatskih gradova...” Ako se to i može reći za sam grad Imotski, daleko je to od istine cijele Imotske krajine, koja je s negdašnjih pedeset tisuća stanovnika pala na manje od dvadeset! Ali koliko god ih bilo, to je možda najdržavotvornije područje u Hrvatskoj, što se nekima i ne sviđa. Ali valja reći da je Imotski imao relativno najviše španjolskih boraca u Hrvatskoj, a dao je i podosta i lijevih i desnih političara. Premda se Plenković hvali (a kad se i gdje on ne hvali!) kako je ova vlast pomogla tom kraju, ostaje činjenica da je Imotska krajina trajno bila jedan od simbola nerazvijenosti, ali i iznimno pokretljivih i snalažljivih ljudi. I po tome je jedan od hrvatskih geografskih i političkih mitova. Stoga je i privlačan političarima, što zacijelo znaju i Plenković i Milanović, pa će od ovog posjeta zacijelo imati koristi i oni i Imotski, premda su neka zanovijetala njihov dolazak tumačila i kao natjecanje.
