Na društvenim mrežama često se pojavljuju postovi koji govore o tome po čemu će netko prepoznati da je Balkanac, da živi u BiH ili u nekoj od susjednih zemalja. Ti postovi često su duhoviti i satirični, ali bude i dijelova koji prelaze granicu dobrog ukusa. Tako čitamo da postoji jedna država koja graniči sama sa sobom, gdje žive najljepše žene, a natalitet opada, gdje nezaposleni najviše rade, a na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. U toj zemlji vlakovi kasne po redu vožnje. Naš dodatak bi bio to da najviše kasni vlak koji vozi u Europu. U toj zemlji svi žure, a nitko ne stiže na vrijeme. Mislimo da se to posebno odnosi na zagovornike unitarne BiH, odjevene u građansko odijelo, kad su pregovori o Izbornom zakonu i ograničenim ustavnim promjenama u pitanju. Njima je ovakva BiH – Amerika, a za sve ostale – čemerika. Riječ je i dalje o državi u kojoj je tlak veći od mirovine, gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo, gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne. To je država u kojoj rat nikad ne prestaje. Vidimo da se nakon oružanog rata iz 90-ih prešlo na hibridni rat. No, ni hibridni rat nikom nije brat, a svako malo prijeti se i onim klasičnim. Ni Ivo Andrić nije mogao u svojoj književnoj viziji biti toliki prorok. Tu se povijest ponavlja svaki dan, ne više kao tragedija ili farsa, već kao teatar apsurda. Eugene Ionesco i Samuel Beckett bili su pisci amateri teatra apsurda u usporedbi s apsurdnim stavovima niza političara i analitičara “građanske” provenijencije u BiH. Apsurd u Beckettovu komadu “Čekajući Godota” je benigni igrokaz u odnosu na apsurdnost političke i politikantske scene u BiH, u kojoj unitaristi u “građanskoj” kostimografiji nastoje uvjeriti svijet da je BiH moguća samo kao građanska država, a s Marsa se vidi da se radi o bošnjačkom unitarističkom projektu. U početku u FBiH, a onda u budućnosti na čitavom području BiH, na štetu Hrvata i Srba. Unatoč odlukama ZAVNOBiH-a, Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, Ustava BiH i odluka Ustavnog suda BiH o legitimnom predstavljanju triju konstitutivnih naroda. Neki će umnici bezumno reći da ne postoje konstitutivni narodi nego narodi kao konstituenti. Nije šija nego vrat!
U tim postovima piše da u toj državi povijesno nepismeni pišu povijest, pametne proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima, gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija najpoželjnije stanje, gdje vlast optužuje građane kao neželjene svjedoke, gdje žitelji žive od budućnosti jer sadašnjost pripada samo nekima. Piše tu da se radi o zemlji u kojoj se svatko svakome smješka, a nitko nikome ne misli dobro. Malo su pretjerali, ta država puna je dobroćudnih ljudi koji nikome ne žele zlo, ali su njihovi politički predstavnici toliko bučni da se glas dobrih ljudi ne čuje. Oni su žrtve onih koji demokraciju smatraju porezom na budale i onih koji misle da će se do Zapada stići natraške preko istoka i jugoistoka, dok obični građani te države na Zapad idu koristeći zapadni smjer.
Više je nego nevjerojatno to da su osobe za koje se mislilo da su ozbiljni i razumni ljudi posve izgubili osjećaj stida kada javnosti iznose stavove s kojima se nitko razuman ne može složiti. Jedan od njih stigao je doma nakon domjenka upriličenog poslije jedne sesije o “građanskoj” BiH, a zabrinuta supruga reče:
- Nešto si mi crven u licu, da nije, ne daj Bože, stid u pitanju?!
Iz HDZ-a i HNS-a BiH uporno ih uvjeravaju da se u BiH 97 posto izbornog procesa obavlja po građanskom modelu, jedan čovjek – jedan glas, a da se ostala tri postotka odnose na izbor članova Predsjedništva i Doma naroda, tijela vlasti u kojima se štiti jednakopravnost konstitutivnih naroda. I da to treba izmjenama Izbornog zakona i djelomičnim izmjenama Ustava BiH zajamčiti. Da se više ne događa slučaj “Komšić”, a pogotovo da se taj koncept ne spusti i na niže razine.
Razgovor između Plenkovića i Izetbegovića budi tračak nade u razrješenju bh. gordijskog čvora. Čović je kazao kako je prevažno to da dođe do otopljavanja odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Ponovno se naglašava da je savezništvo Hrvata i Bošnjaka ključ budućnosti BiH. Nadamo se da će se, uz pomoć dobronamjernih europskih i svjetskih autoriteta, pronaći i odgovarajuća brava. Također se nadamo da se neki u političkom Sarajevu neće ponovno ponašati kao jedan građanin BiH koji za šankom priča ekipi:
- Kad se ja posvađam sa ženom, ja odem u špajz i zavrnem joj sve tegle što jače mogu!
I da neće ostati vjerni svojoj unitarističkoj utopiji po vicu o vjernosti. Postavlja se pitanje:
- Što je vrhunac vjernosti?
- Kad se netko oženi tri puta, a stalno ima istu ljubavnicu – glasi odgovor.
