Pedesetogodišnjaci iz BiH promijenili su do sada više od 60 predsjednika ili predsjedatelja u dvjema višenacionalnim državama. U bivšoj “SFRJ” od 1980. izmijenjalo se 12 predsjednika, jednako toliko i u socijalističkoj BiH, a u demokratskoj BiH od rata do danas 18 članova Predsjedništva. Oni se rotiraju svakih osam mjeseci na mjestu “prvog” čovjeka države. Dakle, četrdesetak puta u 23 godine nakon rata mijenjao se predsjedatelj. Ove nevjerojatne brojke, kakvih vjerojatno nema nigdje u svijetu, ponajviše ilustriraju komplicirani sustav višenacionalne BiH.
Unatoč tomu što je funkcija predsjednika ili predsjedatelja države samo nešto više od protokolarnoga predstavljanja, ipak u većini država svijeta izaziva više pozornosti nego izbor premijera, koji ima stvarne ovlasti. Predsjednik ima moć samo ako je riječ o autoritativnom lideru. Prije svih, takav je bio u Jugoslaviji Josip Broz Tito, a ulogu političkog lidera u svojim narodima imali su Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, Aleksandar Vučić, Milo Đukanović. Stvarna moć bila je u onoj funkciji koju su oni obnašali.
Zajednička karakteristika za sve političke sustave u višenacionalnim republikama jest da se vodilo računa o nacionalnom balansu, ali ne i o spolnoj strukturi predsjednika. Od njih više od stotinu koji su od 1945. do danas bili na čelu bivše države ili u šest njezinih republika, gotovo svi su muškarci. Tek u jednom mandatu u Hrvatskoj predsjednica je bila Ema Derossi-Bjelajac (1985.) i danas Kolinda Grabar-Kitarović.
U “SFRJ” pokušavala se barem prividno podobnima izbalansirati nacionalna struktura. Na čelu države četiri puta bio je Hrvat, četiri puta Srbin, po dva puta Makedonac i Slovenac i po jednom Musliman, Albanac, Crnogorac. Zanimljivo je podsjetiti se imena nekada nedodirljivih vladara. Prvi predsjednik Jugoslavije nakon 1945. bio je Ivan Ribar. Od 1953. naslijedio ga Josip Broz Tito koji je tu dužnost obnašao do smrti. Od 80-ih do 90-ih redali su se Lazar Koliševski, Cvijetin Mijatović, Sergej Kraigher, Petar Stambolić, Mika Špiljak, Veselin Đuranović, Radovan Vlajković, Sinan Hasani, Lazar Mojsov, Raif Dizdarević, Janez Drnovšek, Borislav Jović i posljednji Stipe Mesić. Ne treba ni naglašavati gdje je bila politička moć u vremenu dok je Ivan Ribar bio predsjednik, a Tito premijer.
Slično je i u “maloj Jugoslaviji”, kako nazivaju BiH. U njoj se u svim sustavima vodi računa o nacionalnom balansu. Od 1945. do rata Predsjedništvo BiH vodili su: Vojislav Kecmanović, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Ratko Dugonjić, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Raif Dizdarević, Branko Mikulić, Milanko Renovica, Munir Mesihović, Mato Andrić, Nikola Filipović i Obrad Piljak. Na prvim demokratskim izborima s više od milijun glasova pobijedio je uvjerljivo Fikret Abdić. No, on je prepustio čelnu funkciju Aliji Izetbegoviću. Koji je u ratu predsjedao sedmeročlanim, a nakon rata tročlanim Predsjedništvom. Uz njega, “kolektivnim šefom države” predsjedali su: Živko Radišić, Halid Genjac, Ante Jelavić, Jozo Križanović, Beriz Belkić, Mirko Šarović, Borislav Paravac, Dragan Čović, Sulejman Tihić, Ivo Miro Jović, Nebojša Radmanović, Haris Silajdžić, Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović, Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić. Svaki član Predsjedništva u jednom mandatu predsjedao je dva puta.
Za razliku od višenacionalnih država, u građanskim republikama nema kompliciranog nacionalnog balansa. Zato su u RH od rata do danas svega četiri predsjednika: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović te dva obnašatelja dužnosti Vlatko Pavletić i Zlatko Tomčić. U vrijeme socijalizma samo jedanput predsjednik nije bio Hrvat. Srbin Milutin Baltić bio je 1983. na čelu SRH. Prvi predsjednik 1945. bio je Vladimir Nazor, potom Karlo Mrazović, Vicko Krstulović, Zlatan Sremec, Vladimir Bakarić, Ivan Krajačić, Jakov Blažević, Marijan Cvetković, Milutin Baltić, Jakša Petrić, Pero Car, Ema Derossi-Bjelajac, Ante Marković i Ivo Latin.
Frustrirani svojim statusom u svim sustavima, Hrvati iz BiH rijetko su kojeg predsjednika u BiH doživljavali svojim. Zato se izbori za predsjednika u RH doživljavaju kao domaći. Iako njihovi glasovi nikada nisu odlučili tko će biti predsjednik u RH, oni svaki put masovno izlaze na birališta. Dobro je što zbog malog broja biračkih mjesta ne mogu presuditi izbore u RH, a loše što im zbog malobrojnosti drugi u BiH biraju predstavnike. Kakvog li apsurda, narod s tolikim brojem predsjednika - rijetko kojega je odabrao. Za Hrvate u BiH od Tita do Komšića sve je ostalo isto.
