Neki talijanski zastupnici u Europskom parlamentu, iz nacionalističke stranke Liga, pobunili su se protiv procedure koja je, iz hrvatske Vlade i potom iz Europske komisije, pokrenuta s ciljem europske zaštite izvornosti dalmatinskog prošeka. Talijanima prošek smeta jer misle da dovodi u zabludu potrošače kojima taj naziv zvuči kao talijanski prosecco, od ranije zaštićen u EU i, objektivno, kontinentalno i globalno puno poznatije, ali sasvim drukčije vino: pjenušavo, ne desertno, kao što je prošek.
“Suočeni s ovom suludom odlukom EU”, priopćila je talijanska europarlamentarka Mara Bizotto, “spremni smo izaći na barikade jer svima mora biti jasno da je jedini pravo prosecco onaj koji se proizvodi u našoj zemlji. Bruxelles i Zagreb, ruke dalje od našeg prosecca”. Talijanska stranka Liga u EP-u pripada političkoj grupaciji pod nazivom Identitet i demokracija (I&D), kojoj su se planirali pridružiti i neki hrvatski desničari koji su se neuspješno natjecali na europskim izborima. Bruna Esih iz Neovisnih za Hrvatsku svojedobno se slikala s Marine Le Pen, šeficom francuskog Nacionalnog okupljanja. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se ti neostvareni saveznici postavili prema ovom konkretnom zahtjevu svojih kolega iz Italije. Bi li prepustili dalmatinski prošek talijanskom, industrijski puno snažnijem proseccu? Kao što se nekad Dalmacija prepuštala Italiji, u doba fašista i njihovih hrvatskih štićenika.
Problem s nacionalizmima je što uvijek srljaju u sukob, na barikade, i što na tim barikadama, nakon krvoprolića, uvijek pobijedi jači, što za male narode, pokazalo se kroz povijest, i nije neka sreća. Od takvog zakona džungle bolje je živjeti u džungli zakona. U vladavini prava. A o tome se ovdje i radi: o propisima, koji dopuštaju da prošek bude zaštićen uz talijanski prosecco. Kako je talijanskoj zastupnici odgovorila Europska komisija, homonimija ili istoimenost (suzvučnost) nije sama po sebi dovoljan razlog za odbacivanje hrvatskog zahtjeva o zaštiti prošeka. Ako postoji lokalna i tradicionalna upotreba, moguće je da zaštita jednog imena, i jednog proizvoda sa zemljopisnim porijeklom, koegzistira s drugom zaštitom.
Nitko ne spori da je prosecco kao talijansko pjenušavo vino puno poznatije u Europi i svijetu nego prošek kao slatko vino. Općenito, europske zaštite za hrvatske proizvode ne ostvaruju puni smisao kao što ostvaruju iste takve zaštite za čuvene talijanske, francuske ili španjolske proizvode. Nitko nigdje izvan granica Hrvatske niti ne pokušava izraditi svoje vino i nazvati ga hrvatskim imenom, kao što bi možda netko negdje pokušavao izraditi svoj sir i pospješiti njegovu prodaju stavljanjem natpisa “parmigiano”. Ali to, što sustav zaštite ne daje isti učinak kod nas kao kod nekih globalno prepoznatljivih proizvoda, ne znači da Hrvati nemaju pravo koristiti taj sustav.
To je, čini se, iščašena logika talijanskih nacionalista: ne, vi nemate pravo, jer ste manje vrijedni. Europska unija je, međutim, posložena tako da svi imaju jednaka prava. Talijanski pokušaj sabotiranja prošeka ne bi trebao uroditi plodom. Ali, u ovoj je priči nešto drugo najzanimljivije. To, kako talijanska europarlamentarka proziva Bruxelles. Taj imaginarni Bruxelles, pod kojim se ne misli na fizički grad, nego na EU. Kad se kaže Bruxelles, misli se na nekakav diktat iz Europske unije, na Bruxelles koji nameće nešto što nema smisla.
Što je tu novo, zanimljivo? Ništa, samo to što ste vi, dragi čitatelju, u ovom primjeru taj Bruxelles. Vi, ako ste proizvođač prošeka, ili vi, ako ste konzument ne samo prošeka, nego općenito hrvatskih vina. Vaš je legitiman interes da tradicionalno, stoljećima proizvođeno hrvatsko vino bude tretirano kao ne manje vrijedno u današnjoj Europi i svijetu. Nije to nikakav diktat iz Bruxellesa, nisu se zloglasni europski birokrati sjetili da napakoste “proseccu made in Italy”, nego postoji neki legitiman interes koji je nastao organski, ne u laboratoriju Bruxellesa, nego u stvarnom životu. Sjetite se ovog primjera, gdje ste vi primatelji te etikete “Bruxelles”, prije nego što sljedeći put posegnete sami za lijepljenjem etikete “Bruxelles” nekom drugom. Možda je od glupog etiketiranja bolje razumijevanje i poštivanje drugog, i tradicije iz koje taj drugi potiče, i koja formira neko ponašanje danas.
