Iako su mnogi sumnjali, pa čak i radili protiv toga, Hrvati će u novom sazivu Skupštine Srbije ponovno imati svoga zastupnika što će značiti da će se sa skupštinske govornice ponovno moći čuti glas o problemima i potrebama Hrvata u Vojvodini i Srbiji. Hrvate će u Skupštini predstavljati predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov, koji je bio prvi na listi koalicije “Zajedno za Vojvodinu – Vojvođani”, koja je osvojila oko 30.000 glasova. S obzirom na to da hrvatska nacionalna manjina u Srbiji nema zajamčena mjesta u Skupštini Srbije, ovo je izniman uspjeh DSHV-a i Žigmanova, koji su ponovno političku relevantnost DSHV-a vratili na velika vrata. Sada će na njima biti i da taj politički uspjeh iskoriste na najbolji način, odnosno da omoguće kvalitetnije i bolje uvjete za predstavnike hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. A problema je puno, poput školstva, udžbenika, financiranja udruga s hrvatskim predznakom, zapošljavanja… Najveći dio tih problema dolazi iz toga što se radi o Hrvatima, a to je poslije Domovinskog rata postao velik problem. Dio tih problema tijekom godina je riješen, ili barem djelomično riješen, a za dio njih vlast u Srbiji, koju na svim instancama drži SNS Aleksandra Vučića, za sada nije imala želju da ih riješi.
Sada se neke stvari ipak mijenjaju iz korijena jer, ipak, jedno je kada nešto govori čelnik političke stranke koja nije u Skupštini, a sasvim drugo kada o tome govori predstavnik stranke u Skupštini. Samim time ni mediji, koliko god bili pod kontrolom, neće moći prijeći preko nekih stvari. Uz to mjesto u Skupštini otvara i mogućnost puno lakšeg kontakta s ministrima i onima koji donose odluke i kod kojih je novac. Međutim, za bolji položaj Hrvata i sigurniju budućnost za Hrvate u Srbiji najbolje bi bilo kada bi postao dio srbijanske vlade. O toj mogućnosti u Srbiji se sve glasnije govori, a mnogi podsjećaju i na sličnu ponudu Vučića otprije nekoliko godina, kada su to DSHV i Žigmanov odbili.
Naime, bila bi to win-win situacija kako za Vučića tako i za DSHV. Vučić bi ulazak Žigmanova u izvršnu vlast svakako iskoristio da Srbiju predstavi kao tolerantnu i demokratičnu državu koja vodi brigu o manjinama. U isto vrijeme Žigmanov bi tada imao sve poluge da realizira planove i želje, odnosno da se na Hrvate u Srbiji počne drukčije gledati. Tada se sigurno više ne bi govorilo o nepostojanju hrvatskog jezika, problemima s udžbenicima, zapošljavanju, neasfaltiranim cestama, ustašama u Vojvodini, a ne bi bilo ni etnički motiviranih napada. Pri tome treba voditi računa i da im srbijanska oporba, koja gotovo ne postoji, ništa ne može osigurati ni bilo kako pomoći.
