Bošnjačko-hrvatski politički obračun ovih je dana kulminirao baš kao pred ratni sukob 1993. Svaki dan isplivavaju nove provokacije, povećavaju se animoziteti. Nitko ne zaustavlja medijsko-politički rat. Ili ne čuju u zaglušujućoj buci međusobnih optužbi. Dio radikalnih Srba, kao i 1993., zadovoljno trlja ruke. I tada i danas na vlasti je bio Karadžićev SDS. Zato i nije čudno što je podržao Bošnjake u “miniranju” Pelješkog mosta. Prve susjede udruženim snagama sada ruše Bošnjaci i Srbi. Novi sukobi s novim saveznicima. Iako svi bošnjačko-hrvatski rat iz 1993. ocjenjuju besmislenim, nepotrebnim, isprovociranim od treće strane, čudno je da iz njega nisu izvukli pouke. Akteri svađa nikako da se zapitaju – rade li u miru slično onomu što su tadašnji vođe radili u ratu?!

Mnoga politička i druga nasljeđa opteretila su bošnjačko-hrvatske odnose. Savezništva su nastajala najčešće kao izraz borbe protiv trećega – Srba. Zajedno su ih preglasali na referendumu (1992.) i bez njih proglasili državu. Nije trebalo dugo da saveznici postanu neprijatelji. Dogodila se 1993. Nakon toga, pod pritiskom Amerike, “postali” su opet prijatelji i dogovorili savezništvo u Washingtonu (1994.). Splitskim sporazumom krenuli su u zajedničku vojnu akciju i slomili srpskog agresora. Pobjeda je rezultirala Daytonskim sporazumom (1995.). No, i taj sporazum, baš kao i Washingtonski, bio je neiskren. Bošnjačko-hrvatskim svađama u miru kumovala je i međunarodna zajednica stalnim mijenjanjem načela mirovnih sporazuma. Bošnjacima su davali veći utjecaj u Federaciji. Glavni problemi koji nisu riješeni u Daytonu time su se komplicirali. A izborne kampanje su ih jako naglašavale.

Moglo bi se danima analizirati tko je u svađi veći krivac. Za iskreno savezništvo Hrvata i Bošnjaka potrebni su stratezi. Koji će tražiti točke spajanja, a ne razdvajanja. Zato treba utemeljiti hrvatsko-bošnjačko vijeće. Njega moraju činiti svi oni koji svojim autoritetom mogu pomoći normaliziranju odnosa. Ono se treba prenositi na političare, vjerske službenike, medije, na dva naroda u cjelini. U njemu treba sudjelovati i Hrvatska. Njihova pozitivna iskustva s Bošnjacima treba prenijeti i na BiH. Bošnjački vjerski i politički lideri iz RH u tome mogu odigrati ključnu ulogu. Među njima ne trebaju biti zarobljenici prošlosti. Hrvatima i Bošnjacima potrebna je budućnost kako bi stvarali ambijent za novi povijesni dogovor. Isključivo na temeljima povjerenja, ali ovoga puta ne protiv treće strane – Srba. I u drugim kombinacijama dvojica protiv trećega uvijek su rezultirala porazom svih naroda. Jedino konstruktivnim i kompromisnim dogovorom bez stranaca mogu završiti mirnodopski i ratni sukobi. Valjda su konačno od povijesti svi nešto naučili; ratovi u BiH na ovakav način nikada ne završavaju i nemaju pobjednika. Dogovor, onaj istinski, međunacionalni, omogućit će da se stavi točka na stare sukobe, ali i da dobijemo pobjednike – i Hrvate i Bošnjake i Srbe. I iskrene susjede.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura