Jedno zlo, u pravilu, rađa drugo zlo. Taj bi se aksiom vrlo dobro mogao primijeniti na ono što se događa u Katoličkoj crkvi u Francuskoj. Nakon desetljeća zataškavanja zlo nad zlima, pedofilski skandal s oko 200.000 zlostavljanje djece, nije mogao uroditi dobrim plodovima, pa je ovih dana u javnost izašla informacija kako francuske vlasti razmišljaju o ukidanju ispovjedne tajne. Za Katoličku crkvu radi se o nepojmljivu potezu, jer je tajnost u ispovijedi jedan od nosivih stupova toga sakramenta i nikome u Crkvi ne pada na pamet to mijenjati, a kamo li dopustiti da tu promjenu inicira netko izvan nje.
Međutim, količina zla koja je počinjena pod skutima Crkve, osnažila je upravo te zle namjere i aktualne crkvene vlasti morat će uložiti mnogo snage da sakrament obrane od svetogrđa.Prije točno mjesec dana u Rijeci organiziran je na temu pedofilije u Crkvi Teološko pastoralni seminar Riječke metropolije pod nazivom “Zaštita maloljetnika i ranjivih skupina kao pastoralni prioritet”. Šteta što mediji, kojima je tema pedofilije u Crkvi inače poslastica, nisu popratili taj skup, premda ga se mogao pratiti i preko YouTube kanala Riječke nadbiskupije. U odlično pripremljenom jednodnevnom seminaru u jednom se trenutku postavilo pitanje može li svećenik u ispovijedi dati odrješenje grijeha kada mu penitent prizna da je počinio upravo taj grijeh, koji je ujedno i zločin, odnosno podliježe sankcijama po kaznenom zakonu. Točnije, može li mu dati tzv. uvjetno odrješenje grijeha, koje osim pokajanja u činu ispovijedi uključuje i popravak nastale štete. U konkretnom slučaju maloljetničkog zlostavljanja to bi nužno značilo da počinitelj osim u ispovjedaonicu mora otići i na šalter najbliže policijske postaje i sam sebe prijaviti za kazneno djelo te čekati suđenje i kaznu koju će mu odrediti sud.
“Napravit ću paralelu između nekoga tko ispovijeda krađu i da bi dobio odrješenje mora nadoknaditi štetu. U ovom slučaju to je isto. Nije dobro samo se ispovjediti. Potrebno je nadoknaditi štetu, a nju se može nadoknaditi samo ako se napravi taj korak samoprijave i ako se suoči ne samo s grijehom, nego i zločinom koji je počinio. Dakle nije pitanje može li mu se dati odrješenje a da ga se ne prijavi nakon toga, nego mu se ne smije dati odrješenje. To je moj stav”, rekao je mons. Mate Uzinić o toj delikatnoj temi na tome skupu i vrlo jasno objasnio kakav bi stav Crkve tj. svakog svećenika trebao biti prema pedofiliji. Odnosno, da se držalo do toga stava, ne bi došlo do eksplozije brojki svećeničkog zlostavljanja maloljetnika, jer se njihova zlodjela ne bi mogla u nedogled zataškavati, kao što su crkvene vlasti činile.
Šteta je što u vrijeme riječkoga skupa nije bila aktualna ova informacija iz Francuske, jer bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se vrlo dobro pripremljeni sudionici Teološko pastoralnog seminara odnosili prema njoj.
K olika je važnost ispovjedne tajne govori i činjenica da je ta odredba unesena u Ugovor o pravnim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, koji u drugom stavu 8. članka izrijekom kaže kako je “ispovjedna tajna u svakom slučaju nepovrediva”. Dok prvi stav toga istoga članka veli kako će “u slučaju sudske istrage o kleriku, zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti”. I to u praksi, doista, tako funkcionira. U svim slučajevima zlostavljanja maloljetnika, državne su vlasti obavijestile crkvene da provode istragu, uhićenje i sve ostalo što im je na raspolaganju po zakonu, protiv svećenika osumnjičena za to kazneno djelo. A crkvene vlasti, dakako, nisu imale nikakva utjecaja na tijek istrage i cijelog postupka. Odnosno, dok su s jedne strane posve otvorene istražnim tijelima, s druge im je zajamčena nepovredivost ispovjedne tajne.
Želja u Francuskoj o ukidanju ispovjedne tajne izravni je udar na Crkvu i nema opravdanja ni na kojoj razini, jer je jasno da se pitanje zlostavljanja maloljetnika može riješiti na niz načina, posebice stoga što je današnja Crkva na čelu s papom Franjom to stavila kao prioritet i promijenjen je niz protokola unutar Crkve, kako bi se toj pošasti stalo na kraj.Tim potezom francuske ili bilo koje druge civilne vlasti, ako posegnu za njim, ne bi ispravile naneseno zlo. Počinile bi novo.
Naprosto po onom aksiomu da jedno zlo, ako se zlom izgoni, rađa novo zlo. Pa se onda dovode i u pitanje motivi civilnih vlasti. Odnosno, je li im doista cilj kazniti počinitelje i spriječiti nove zločine te nadoknaditi štetu žrtvama ili se samo osvetiti Crkvi zbog neljudskih čina nekih njezinih sinova. Koji nedvojbeno zaslužuju najstrožu kaznu i po civilnom i po crkvenom zakonu.
