Nakon što je svjetski priznati dubrovački dramatičar Marin Držić prije dvije godine uvršten u biblioteku "Deset vekova srpske književnosti", stigao je i Zakon o kulturnom nasljeđu izglasan u Srbiji, a u kojem su se među stare srpske knjige ubrojila "izdanja dubrovačke književnosti koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno s 1867. godinom". Podiglo je to pravu buru u javnosti, u obranu našeg dum Marina ustali su brojni jezikoslovci i povjesničari književnosti, ali Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje prvi je uspio dobiti ekskluzivnu izjavu od samog Držića.
Na nebulozu je uvijek najbolje odgovoriti nebulozom, kažu iz Instituta, pa Držićevu izjavu prenosimo u cijelosti.
„Trijeba je sad rijeti kako me uvelike disperava kvantitat nečiviltati kojom se tratava naša kvestijon od jezika. Što im to okora? Ali scijene da će njihovi usilovani i usioni argumenti veramente persvadat i sedukat ljude nazbilj, ljude od šijence, ljude što imaju inđenja. Inkvjetani smo zadosta tijem svijem, ma nećemo zgučulavat.
Ne imam intencijon konvinkat one ljude nahvao štono im šijenca nije bliza… Ne može se istinom konvinkat neko ko veritat ne ljubi, ali ona je od velike importance ondi gdje je nagrđena.
Oponjat ću sve laži jer nije lašnje stvari neg li oponjat ono čega nije! I neću se puštit tiranidžat od nikoga, jer bi to imalo rijet da tradiškavam i sve naše dične i uzmnožne pisce. Možemo imađinat da nam invidijaju, ma to ne hoće rijet da ćemo čedat svoje.
Dubrovčani jesu skladni, jerbo odvazda nijesu mahniti, ma znaju dobro što je to libertat i kako se ona čuva. Poradi tega što nijesu imali pisaca u brijeme u koje mi hi imasmo, danaske ne imaju škropula rijeti da su naški pisci njihovijem jezikom verse skladali.
Ajme skandao, u jednu riječ", kazao je Držić.
