Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874., gdje provodi i dio djetinjstva, a zatim odlazi u Zagreb, gdje neko vrijeme živi u kući Ivana Mažuranića, svoga djeda, velikoga književnika i hrvatskoga bana. Privatno se školovala učeći posebno svjetske jezike. Udala se s 18 godina za dr. Vatroslava Brlića i preselila u Slavonski Brod ušavši u poznatu lozu Brlića, uglednika u političkom i kulturnom životu Hrvatske.
Hrvatski Andersen
Nazivali su je i hrvatskim Andersenom. Prva je žena izabrana za dopisnu članicu JAZU-a, a četiri puta predlagana je i za Nobelovu nagradu. Djela su joj prevođena na desetak stranih jezika, a o njoj su pisali naši i strani književnici i kritičari - od Matoša, Šimića i Barca do Kiplinga, Kuprina i mnogih drugih.
I, kako se i zna, obitelj Mažuranić nizom naraštaja doprinosila je hrvatskome društvu i kulturi, osobito hrvatskoj književnosti: djed Ivan najuspjeliji je književnik i političar ilirskoga razdoblja; njegov brat Matija sa svojim putopisom “Pogled u Bosnu” bitno je doprinio razvoju nove hrvatske proze; Matijin sin Fran dao je izvrsne kratke priče pune pustolovna duha koje je pisao kao svjetski putnik; Ivanin otac Vladimir, uz odvjetničke i državno-pravne poslove, bavio se i književnošću.
Ostavština ove književnice, rukopisi i korespondencija, nalazi se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, u kojem se svake godine održava književna i kulturna manifestacija “U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić”.
Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Godine 1902. objavila je zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu “Valjani i nevaljani”, a 1905. i drugu srodnu knjigu “Škola i praznici”. Jedinu samostalnu pjesničku zbirku “Slike” objavila je 1912. i smatra se manje vrijednim djelom njezina opusa. Njezin jezik i stil i do danas se smatraju uzorom jezične ljepote, muzikalnosti i estetske dotjeranosti.
Prvi joj roman “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” (1913.) realističke je motivacije, ali sa značajkama bajke, tj. s posebnim odnosom prema stvarnosti, koji se sastoji u apstrahiranju i stilizaciji stvarnoga svijeta. Spojivši u njemu pripovjednu jednostavnost i živost s humanističkim viđenjem svijeta, Šegrt Hlapić postao je ne samo prvi hrvatski dječji roman nego i njegov prototip.
U povijesnom (nedovršenom) romanu “Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata” (1937.), koji je napisala na temelju očeva istraživanja o Dubrovčaninu Melek-Jaši, potkralju indijske provincije na prijelazu iz XV. u XVI. st., šenoinski tip povijesnoga romana prilagodila je dječjemu svijetu i inicirala model dječje povijesne proze. Njegujući ezopovski tip basne (“Dječja čitanka o zdravlju” 1927.; “Srce od licitara” 1938.; “Basne i bajke” 1943.), obogatila je inače skromnu nacionalnu tradiciju toga književnog oblika. Književni vrhunac ostvarila je u zbirci od osam bajki u kojima radnju pokreću likovi preuzeti iz slavenske mitologije, koje je autorica stilizirala davši im sasvim određene osobine (“Priče iz davnine” 1916.). Posluživši se oblikom bajke, s pomoću fantastike, stvara autonomni svijet davnine u kojem se mitska slika svijeta spaja sa secesijski stiliziranom slikom vremena, prostora, likova i događaja. U potonjim bajkama (“Basne i bajke” 1943.) unosi istočnjačke motive i strukturira ih prema narodnoj bajci. U esejima i člancima (“Knjiga omladini” 1923.; “Mir u duši” 1930.) tematizira socijalna i egzistencijalna pitanja, tumači vlastita životna načela i književna uvjerenja.
Dakle, jedna od prvih hrvatskih književnica za djecu Ivana Brlić-Mažuranić, kad se javila romanom “Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića” (napisan 1910., a tiskan 1913.), u početku je slovila kao spisateljica koja se ne uklapa u tadašnje književne okvire. Međutim, kad je Matoš u svome osvrtu to djelo nazvao klasičnom knjigom, uočavajući njezin jezgroviti stil, ukus i etiku, tada je dosegnula visoko mjesto u književnosti. Poslije toga objavljenom knjigom pripovijedaka “Priče iz davnine” (1916.), nastaloj u tmini Prvoga svjetskog rata, na osnovi stvaralačkih darova, svojim je letom osvojila vrhove dječje književnosti.
Njezine je pripovijetke Matoš nazivao malim remek-djelima dostojnima klasičnoga imena djeda Ivana Mažuranića te veli kako nema boljih na našem jeziku, naglašavajući pritom originalnost, čudesnost i neobičnost, ali i njezin osobiti realistički postupak obgrljen maštovitošću i bajkovitošću - napominjući da taj svijet trebamo gledati djetinjom dušom i očima. Jer, taj svijet nije izmišljen, nego je stvoren za dijete, čudesno realan i realistički skladno ispričan. Naime, osvrnemo li se na trenutak na njezin roman o Hlapiću, vidimo kako je taj mali šegrt i napaćen i izmučen, pa stoga nesretan, ali, unatoč tome ostao hrabar, samopouzdan, bistar i poduzetan dječak koji izrasta u vrijedna muškarca što se odupire nedaćama i hrabro, pun vjere u život, uspješno stasa u samostalna i odgovorna mladića.
Kao što je nekada govorio Matoš, tako je poslije i A. B. Šimić o njoj izricao pravorijek koji se ni u današnjoj kritici ne može zaobići – I. B. Mažuranić dala je snažan književni dokument u vidu izrazito vrijednih djela, negirajući često mišljenje kako u našoj sterilnoj suvremenosti nije moguća dobra knjiga te da kod nas žena može kvalitetno pisati, čak i predvoditi “na cesti hrvatske umjetnosti”. To svjedoče njezini romani i bajke oplemenjene finoćom gospodskoga duha, afirmacijom etičnosti i svijesti o vlastitim dužnostima. Na taj način strukturirane, te proze, rastući na narodnoj podlozi, pokazuju sklad i ljepotu kao osnovnu vrijednost i bitan uvjet postojanja svijeta priče, kao i književnosti uopće. Uz važne književne odrednice, kao što su: jednostavnost rečenične fraze, jasnoća, zamamna dinamika pripovijedanja i zaigran ritam, ona je osobito gledala na jezik kao presudan književni element. Tako je u članku “Omladini o idealima” govorila kako književni jezik treba biti lagan, gibak, iskričav i moderan, a da ipak nigdje ne zataji svoju drevnu klicu. Koristeći tu kvalitetu našega jezika kojom se upravo odlikuje njezin izraz, treba naglasiti i ovladavanje njegovim zvučnim vrijednostima i lirskim potencijalom kojim se ne koristi samo u pjesmama nego i u svim vrstama napisane proze. Uz navedene značajke književnoga djela, posebno je važno naglasiti izrazitu vizualizaciju – svojevrsnu tehniku pričanja u slikama, što je svakako važna umjetnička komponenta njezina stvaralaštva. Ljepota i osobitost prizora što se nameću Brlićkinu oku kao bitno određenje stila, svojom snagom drže doživljaj neposrednosti, doživljaj dodira sa svijetom u vidu slike. Te se slike, okupljene u ljepotonosnu panoramu, transformiraju u jedinstven fenomen ljudskoga duha odzvanjajući u izvornoj i probranoj riječi koja čini umjetninu. Uz sliku kao bitan element njezine poetike, stoji srce, koje znači neposrednost doživljaja, najintimniju iskrenost, čistu ljudsku prirodnost – naivnost, čime se i može tako izravno približiti dječjem mentalitetu – osjećanju, promatranju i mišljenju. U slučaju njezina književnoga djela, neizostavan je i element mašte koji posebno uzbuđuje, pokreće komplekse emocija i gradi nove svjetove, smatra prof. Šicel. A znati graditi nove svjetove, ne samo one stvarne, nego i one imaginarne, neumorno ploviti nedoglednim poljima, omogućuje joj napisati bajku koja zamamno djeluje približavajući dijete svijetu čarobnosti:
“Dalo se baki na čudo što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali ‘Domaći’, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.
Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.
Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše – sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije, a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju što joj ga bog šalje na utjehu”.
(I. B. Mažuranić, “Šuma Striborova”)
Njezina priča potekla na spomenutim motivima i stvarnim poticajima gradi vlastiti svijet u kojem se svijet bajke i svijet zbilje međusobno prožimaju i provjeravaju.
Premda je u dječjoj književnosti gotovo neizostavno etičko i didaktičko-pedagoško nagnuće okrenuto odgoju djeteta, ono nije bitno u strukturi umjetničkoga djela – štoviše, prenaglašene etičke, odgojne i druge tendencije znaju skrnaviti književno djelo kao fenomen ljepote.
Ivana Brlić-Mažuranić ne griješi u tome smislu; njezina su etika i pouka organski srasle s djelom kao izraz emocionalnoga i racionalnoga bića, dobro tumače Šicel i drugi proučavatelji. Takva etika, kao i svaka pouka proistječu iz autoričina cjelokupna svjetonazora, iz nje same. Etička stajališta formirala je još u ranome djetinjstvu pod izravnim utjecajem svoga djeda Ivana Mažuranića, a to je etika humanosti, vjere u čovjeka i dobro. Čovjek je neodvojiv od svoga naroda, razvija se i živi “na sokovima korijena” i čvrsto je vezan sa svojim rodom i svojom tradicijom iz koje je potekao. Navedeno poimanje bilo je djelotvorno u njezinu radu – što je i pokazala u svojim pripovijetkama, a što se vidi u ljubavi za narodnu riječ i narodno stvaralaštvo, osobito u privrženosti legendama što žive u hrvatskome puku, a koje ona uzima kao okosnicu priče i temelj općih i posebnih istina. Likove, imena, zbivanja i događaje ona priziva iz nepreglednih polja slavenske mitologije i nanovo ih oživljuje narodnom riječju i preoblikuje svojom umjetničkom kreacijom.
Ostvarila je originalno književno djelo koje svatko doživljava na svoj način, i djeca i odrasli. To je doista vrhunac koji se može postići u književnosti. I uistinu, njezin književni opus pokazuje da velika književna djela mogu postati općeljudsko dobro samo onda ako su ponikla istodobno na narodnoj podlozi, korijenima tradicije, materinskom jeziku i ako su utemeljena na punini identiteta toliko jaka da svjedoči univerzalnu vrijednost.
