“Mama, ljudi umiru oko mene! Znam da sam ponekad bila zločesta, ali znaj da te volim” – to je SMS poruka na koju bi svaki normalan roditelj pretrnuo od straha, a upravo takav strah proživljavala je za vrijeme napada na Utoyu Marianne Bremnes. Njoj je šesnaestogodišnja kći Julie, koja se nalazila u kampu, mobitelom slala poruke o užasu koji se toga trenutka odvijao na otoku. Punih sat vremena djevojčica, koja se pred pomahnitalim ubojicom Breivikom skrivala iza jedne stijene na obali, izmjenjivala je s majkom poruke moleći je da pozove policiju.
– Julie me nazvala kada je počela pucnjava, čula sam preko mobitela prasak oružja, čula sam je kako trči, kako šapuće kada se skrila pred ubojicom. Uskoro je prekinula vezu i počeli smo izmjenjivati SMS poruke, jer bi je inače ubojica mogao čuti – kaže majka Marianne koja se u trenutku napada nalazila u njihovoj obiteljskoj kući, stotinama kilometara daleko na sjeveru Norveške.
Uspaničena kći
Kako je ustvrdila britanskom Timesu, to su joj bili najgori trenuci u životu, ali morala je zadržati prisebnost, morala je promišljeno pisati SMS-ove kako svoju kćer koja se skrivala pred mecima koji su pljuštali ne bi dodatno uspaničarila i otkrila njezino skrovište.
– Namjerno sam pisala hladne poruke, bez emocija. Znala sam da je Julie na rubu živaca i da svaka pogrešno napisana ili protumačena riječ mojoj kćeri može značiti smrtnu presudu – kaže Marianne.
U trenutku kad je primila prvi poziv od svoje uspaničene kćeri nitko još nije znao što se događa na otoku strave, televizijski programi bili su preplavljeni vijestima o eksploziji u Oslu.
– Kada je Julie prekinula poziv skrivši se iza kamena, na vijestima su počeli javljati o eksplozijama i pucnjavi na otoku gdje se nalazila moja kći. Oblio me je hladan znoj, ali znala sam da kćeri moram pomoći, makar telefonom – kaže Marianne.
Na kraju zaplakale
Počela je tipkati vrlo neutralne poruke. Pitala ju je želi li da obavijesti djeda koji živi samo devedesetak kilometara od Osla da dođe po nju, želi li da rezervira avionsku kartu kako bi i sama sutra došla do Utoye.
– Htjela sam joj podsvjesno dati do znanja da nije sama, da smo mi tu, u blizini, da dolazimo, kaže Marianne.
Ipak, nakon što je ubojica uhićen, slomile su se.
– Julie me nazvala, i tada, kada je sve već prošlo, jednostavno smo zaplakale preko telefona – kaže Marianne.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
