Za franjevačke redove u Hrvatskoj i BiH s pravom se može ustvrditi da su kolijevka u kojoj su stasali mnogi graditelji hrvatskog društva, napose prosvjete i kulture u svim njezinim granama, kao i ostvaritelji poslanja Crkve u hrvatskom narodu. Ovih dana imao sam prigodu upoznati jednog takvog fratra koji je obilježio čak 60 godina svećeničkog djelovanja i, unatoč godinama, a nije malo imati 86 ljeta, pripremao se na put u Međugorje.

Misionar iz Afrike

Riječ je o fra Rafaelu Lipovcu, prvom bosanskom fratru, misionaru iz Afrike koji je trenutno župni vikar i kroničar u Beogradu. Fra Rafel je rođeni Banjolučanin koji nerado priča o današnjoj Banjoj Luci, iz jednostavnog razloga što loze Lipovaca gotovo da i nema više u gradu na Vrbasu.

- Naše su obitelji u Banjoj Luci barem tri i pol stoljeća živjele. ‘Izdurali’ smo Tursku i Austriju, dvije Jugoslavije, tuđince i komuniste. Ali, eto, sad je još teže. Istjerani smo. Rodni nam se kraj progoni, uništava, kao da nikada nije bio hrvatski i katolički. Kruta je naša sudbina, sa sjetom priča fra Rafael i prisjeća se kada je daleke 1967. godine postao gvardijan i župnik na Petrićevcu, iako je dotada već bio župni vikar na Plehanu, Bihaću, Kraljevoj Sutjesci.

- Imali smo i ulicu u Banjoj Luci koja se zvala Lipovačka. Lipovci su dali tri fratra svećenika, a uz njih, bila su dva časna brata trapista. Do ovog posljednjeg rata bilo je još 25 kuća Lipovaca i 32 obitelji koje su stanovale u Lipovačkoj ulici, Šeginom putu i na cesti prema trapistima. Danas u Banjoj Luci živi samo jedna obitelj Lipovac. Ja sam po želji svojih roditelja prešao u četvrti razred osnovne škole kod trapista, iako je moje osnovno obrazovanje počelo kod časnih sestara Predragocjene Krvi Kristove. Za upis u gimnaziju ono vrijeme tražio se prijamni ispit. Ja sam ga polagao u gimnaziji u Banjoj Luci, a kasnije, kada sam saznao da je blaženi Ivan Merz išao u istu gimnaziju, ostalo mi je u dragoj uspomeni, govori mi fra Rafel i pri tome otkriva kako je 1942. i 1943. iz novicijata u Livnu, zbog ratne opasnosti, cijeli razred prebačen u Sarajevo, u samostan sv. Ante na Bistriku.

- Bio sam tada maturant i još smo tjedan trebali ići u školu, ali ratne opasnosti su nas spriječile. Već su partizani osvojili Hercegovinu i u Širokom Brijegu pobili sve fratre. Naši bogoslovi iz Sarajeva su se rasuli po provinciji. Pitao sam se što će biti s nam ostalima. Jedne večeri smo krenuli na otvorenim vagonima željeznice prema Brodu i Zagrebu. Oni što su krenuli put Slovenije, većina ih je pobijena. To je za mene bilo najteže putovanje. Naime, dvojica mojih kolega koji su se zvali fra Alfonz Katavić i fra Eugen Ljubas imali su tek 21 godinu i pobijeni su u Maceljskoj šumi. Ja sam bio sretnije sudbine na ovom mučeničkom putu. Zahvaljujući bratu Marku koji je bio prometnik na stanici u Okučanima, kod jednog mesara u Peterinjskoj ulici u Zagrebu, skrivajući se u podrumu, dočekao sam kraj rata... Fra Rafael ističe kako se s poštovanjem uvijek sjeća svoje svećeničke terenske obveze u pastoralnoj službi po župama u Bosni.

Dugo godina smo pastoralnu službu obavljali idući pješice, jašući konja ili vozeći se seoskim kolima, pa onda na biciklu, na malom mopedu, kasnije na većem motoru te napokon u putničkom vozilu. U okolnostima gdje sam ja služio po župama, prvi moped bio mi je na raspolaganju 1963. godine, a prvi automobil sam imao na raspolaganju 1974. godine kada sam bio gvardijan i župnik na Petrićevcu. Bila je to dobra stara folcika. To mi je vozilo dosta pomoglo, osobito u vrijeme velikih poslova i poteškoća nakon onog velikog potresa u Banjoj Luci. Tek sam u misijama prošao lakše, iako su putovanja bila duža.

Moja Afrika

Misija u Africi za fra Rafaela uvijek je predstavljala nešto posebno i o tome i danas s posebnim oduševljenjem govori:

- Bio sam prvi misionar iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene u Africi. Otišao sam u Obalu Bjelokosti 1980. godine i vratio se 1998. godine. U Africi sam proširio postojeću crkvu sv. Franje Asiškoga u Koumassiju, na način da je u njoj bilo točno 1003 mjesta za sjedenje. Također mojom brigom, u Africi je izgrađena crkva časnih sestara karmelićanki pokraj grada Grand Bassama. Krstio sam više od dvije tisuće Afrikanaca i posvetio oko 300 brakova. Kada sam došao u Obalu Bjelokosti, bilo je oko 5000 katolika, kada sam je napuštao, njihov broj je bio oko 18 tisuća, a samo s tri svećenika na dužnosti. S užitkom je raditi s tim ljudima. Jednostavno, oni u sebi nose više familijarnosti u sebi, posebice ljudski nego je to kod nas. Oni jednostavno ‘prijanjaju’ vjeri i veoma su iskreni. Ono što ne vole jesu priče i komentari o njihovu siromaštvu. To ih strašno ljuti i vrijeđa. Ipak, nije sve idealno ni u Africi, i oni imaju probleme. Najveći problem s kojim sam se susretao jesu cijela sela u kojima žive zaliječeni gubavci koje obitelji nakon zalječenja ne žele više primiti natrag, zbog navodnog straha od zlih duhova. Oni u tim selima sklapaju brakove, rađaju djecu, ali sa svojim obiteljima gube sve veze. Takvih sela ima dosta u Obali Bjelokosti. Naime, tijekom misije brinuo sam jedno vrijeme za gubavce. Guba je danas zalječiva bolest, ali zaliječeni još uvijek se teško integriraju u tamošnjem društvu, kazuje fra Rafael i sa smiješkom mi već odgovara na moje, za koga navija na ovom svjetskom nogometnom prvenstvu. K’o iz topa mi je odgovorio:

Da je Obala Bjelokosti prošla, za njih bi sigurno navijao. Kako je Gana prošla, za nju navijam. Inače, poznavao sam gotovo sve ranije generacije nogometaša iz Obale Bjelokosti. Znam, vas zanima Drogba, njega nisam imao priliku upoznati, mlađi je i malo vremena provodi u svojoj zemlji. Zanimljivo je reći da je nedjeljom na sv. misu dolazio sam predsjednik države Felix Boigny sa svojom pratnjom. Svaki put bi darivao obilnu milostinju i nakon mise bi se pozdravio sa svim prisutnim profesorima i studentima, jer je stanovao u neposrednoj blizini Instituta za upoznavanje i istraživanje zapadne Afrike u Abidjanu, glavnom gradu Obale Bjelokosti. I ja sam tako imao prigodu rukovati se s predsjednikom države. No, ono što je još zanimljivije jeste što sam ja kao misionar postao pripadnik jednog plemena (dobio afričko ime i prezime, putovnicu Obale Bjelokosti) kojemu pripada i bivši generalni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan. I po toj plemenskoj pripadnosti nas dvojica smo rođaci. Eto, to je priča o mojoj Africi... Kasno je..., požali mi se fra Rafael. Pogledam na sat, doista, skoro će 23 sata, a ja ovog osamdesetšestogodišnjaka još uvijek ‘maltretiram’ s pitanjima. Ipak, nisam ga mogao pustiti tek tako na počinak, a da ne saznam što misli o Međugorju i što će u sljedeća tri tjedna raditi tamo.

Borba za fra Jozu Zovku

Fratar se nasmija i poče pričati: - Trenutno sam na godišnjem odmoru, no svoj odmor ću posvetiti svojoj duši na način da ću hodočasnicima biti na raspolaganju za ispovijed puna tri tjedna. Svetište Kraljice mira Međugorje u mom srcu zauzima posebno mjesto. Međugorje sam pohodio i u vrijeme kada su bile samo ‘tri kuće’. Dolazio sam i onda kada su bivše vlasti zabranjivale. Iz Afrike sam pisao mnogim međunarodnim organizacijama i od njih tražio da se zauzmu za oslobađanje fra Joze Zovke u vrijeme kada je bio zatočen. Inače, za mene je Međugorje nešto posebno iz razloga što je Gospa svojim ukazanjem izabrala sredinu koja će je istinski prihvatiti, a to je Hercegovina i njezini ljudi. Tijekom svoga djelovanja po župama Bosne i daleke Afrike izgradio sam 25 Gospinih špilja. Prvu špilju napravio sam u Bihaću daleke 1954. godine, uz stotu obljetnicu proglašenja dogme o bezgrešnom začeću BDM. Kasnije sam to učinio i u Sanskom Mostu i mom Petrićevcu u Banjoj luci. Zatim, u Africi sam pravio 22 raznolike Gospine lurdske špilje i dva spomenika, jedan u čast Gospe od zaštite, a drugi u čast dolaska prvih misionara. Također sam napisao i knjigu o franjevcima misionarima u Obali Bjelokosti u povodu 25. obljetnice njihove prisutnosti u toj afričkoj zemlji.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest