Predsjednik HDZ-a 1990 obratio se Vijeću za provedbu mira. Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Bosna i Hercegovina se suočava s najtežom političkom krizom od Daytona. Bez obzira na vidljiv napredak, rezultati su daleko ispod resursa koje je međunarodna zajednica stavila na raspolaganje i daleko ispod humanih i prirodnih potencijala Bosne i Hercegovine. Na europskom putu sve više zaostajemo za susjedima, a u nekim oblastima, kao što je stupanj korupcije i nezaposlenost, naši susjedi na rang-ljestvicama su siromašne afričke i azijske zemlje. Tko je odgovoran? Što je razlog?

Odgovorni smo mi koji danas ovdje raspravljamo, kao i oni koje smo naslijedili na ovim pozicijama.

Razlog je nedostatak vizije, strateškog pristupa, linija manjeg otpora i politički oportunizam. Razlog je da se nikada nije bilo u stanju (ili željelo) vidjeti osnovni problem koji opterećuje odnose u Bosni i Hercegovini i priječi nas baviti se onim što život znači.

Dame i gospodo,

za vrijeme Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je od milja nazivana kao „Jugoslavija u malom“ želeći na primjeru Bosne i Hercegovine pokazati ideal i idilu suživota različitih vjera i nacija.

Ta velika Jugoslavija se raspala zbog neriješenog nacionalnog pitanja, uz najteže međuetničke sukobe i zločine upravo u Bosni i Hercegovini. Neriješeno nacionalno pitanje, nejednaka ustavna pozicija tri ustavna naroda uzrokom su nepovjerenja, straha i političkih tenzija, što u konačnici rezultira nefunkcioniranjem institucija.

Kako se, međutim, odnosimo prema tom problemu?

Relativizacija! Pravimo se da problema nema. Problem su tobože loši političari, nacionalisti, koji zemlju blokiraju da bi zadržali vlast zarad svojih osobnih ili grupnih interesa. Ne! Problem je sistemski, strukturalne naravi.

U Bosni i Hercegovini svi građani nisu ustavno ravnopravni, presudio je Europski sud za ljudska prava, temeljem žalbe pripadnika židovske i romske manjine i naložio da se pristupi izmjeni Ustava i omogući pripadnicima manjina kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda. Da, to moramo učiniti. To od nas traži i Europa i demokratski svijet.

Hoće li to samo po sebi pokrenuti Bosnu i Hercegovinu i učiniti je samoodrživom? Neće! Zašto? Zato što je kršenje prava manjina samo metastaza osnovnog problema, a svi znamo da tumor neće nestati i organizam neće ozdraviti ako se fokusiramo samo na metastazu.

U Bosni i Hercegovini se na isti način krše prava njezinih ustavnih naroda zavisno od entiteta u kojem žive, a ustavna prava Hrvata u čitavoj državi. Pri tome je razlika između nacionalnih manjina i Hrvata, kad je u pitanju Predsjedništvo BiH, jedino u tome što se pripadnici nacionalnih manjina ne mogu kandidirati, dok se Hrvati mogu kandidirati, ali ne mogu izabrati legitimnog predstavnika. Kad je, pak, Dom naroda u pitanju (a to je onaj u kojem se štite etnička prava), evo još jednog paradoksa; više Hrvata u Dom naroda entiteta Federacije biraju županije s bošnjačkom nego županije s hrvatskom većinom.

Onda postaje mogućim ono što je učinjeno u entitetu Federacija u noći 17. ožujka, kada je bošnjačka većina formirala vlast u entitetu ignorirajući 90-postotnu izbornu volju hrvatskog naroda. Što je još gore, to je učinjeno uz kršenje Izbornog zakona, unatoč upozorenjima Središnjeg izbornog povjerenstva, jedine institucije nadležne za provođenje izbora. Ta vlast je još uvijek tu, unatoč odluci SIP-a o poništenju izbora za predsjednika i dopredsjednika Federacije (temeljem privremene suspenzije odluke Središnjeg izbornog povjerenstva od visokog predstavnika). To dalje komplicira političke i međuetničke odnose ne samo u Federaciji nego i čitavoj BiH i, ako se to ne okonča na odgovarajući način, prijeti da ih trajnije naruši.

Dame i gospodo,

Hrvati, kao malobrojniji od tri ustavna naroda najmanje mogu učiniti za rješenje ove političke krize, ali je rješenje hrvatskog pitanja ključ stabilnosti pa i opstanka Bosne i Hercegovine.

Eskalacija političke krize nakon listopadskih izbora, nelegalna izvršna vlast u Federaciji, Srednjobosanskoj županiji i problemi s uspostavom državne vlasti zapravo se svodi na to tko bi trebao predstavljati Hrvate, tko treba odlučivati o pozicijama Ustavom predviđenim za predstavnike Hrvata u institucijama županija, entiteta i države?

One stranke kojima je hrvatski narod dao glas na izborima? Ili, u konkretnom slučaju, većinske bošnjačke stranke na ta mjesta mogu postaviti „svoje“ lojalne Hrvate?

Pri tome ovim osobama nitko ne spori hrvatsku etničku pripadnost.

Radi se ili o osobama koje zastupaju program i ideje stranaka koje su po svom vodstvu, sastavu i biračkom tijelu u cijelosti (kao SDA) ili dominantno (kao SDP) bošnjačke ili su to pojedinci koji prihvaćaju tu ulogu iz oportunističkih i egzistencijalnih razloga kako bi se u „hrvatskoj kvoti” dočepali dobro plaćenih pozicija. Ovdje treba dodati da legitimitet političkog predstavljanja Srba i Bošnjaka nitko ne može dovesti u pitanje.

Dame i gospodo,

Bosna i Hercegovina je punih devet mjeseci bez Vijeća ministara. Kako bismo krenuli iz ovog „začaranog kruga“( vicious circle), trebamo žurno funkcionalno Vijeće ministara iza kojeg će stajati široka parlamentarna većina.

Parlamentarna većina koja će uključivati većinski izborni legitimitet tri ustavna naroda. Načelo rotacije na čelnim pozicijama podrazumijeva da predsjedatelj Vijeća ministara treba biti osoba koju će predložiti blok stranaka koje nose većinski izborni legitimitet hrvatskog naroda.

Samo takvo Vijeće i samo takva parlamentarna većina imaju kapacitet usvojiti ustavnu reformu i povesti Bosnu i Hercegovinu na put samoodrživosti i na put euroatlantskih integracija.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora