Ne daj, Bože, da se nekome ponovi ovo što su otmičari meni napravili... Ni jednom čovjeku to ne bi poželio, pa ni njima samima!- počeo je jučer svoju ispovijest banjolučki biznismen Stanislav Koljančić zvani Kolja. Do najsitnijih detalja opisao je golgotu koju je preživio 5. i 6. listopada kada je kidnapiran i, pod prijetnjom ubojstva, natjeran da otmičarima prepiše svu svoju imovinu, vrijednu oko 3,900.000 KM. Za otmicu su optuženi Izet Šahinović (43) iz Bihaća, Boriša Delević (35) iz Novog Sada, Banjolučani Dalibor Džombić (40), Žarko Milanović (42), Ranko Ševo (35), kao i notar iz Prijedora i bivši ministar pravosuđa RS-a Saud Filipović (56). Žrtva je istaknula da ni jednog trenutka nije uspjela jasno vidjeti otmičare, ali je upamtio na stotine detalja koji su mu pomogli u identifikaciji nekih od njih. Naveo je da je cijelo vrijeme bio vezan lisičinama, a preko glave je imao crnu vreću.
Prepoznao glas
U 24 sata otmice obraćao mu se samo jedan otmičar, a po glas je prepoznao Izeta Šahinovića, kojega nikada ranije nije vidio! Kako kaže, zahvaljujući osjetilima dodira, mirisa, ukusa te zvucima, nakon oslobađanja uspio je prepoznati lokacije na kojima je bio zarobljen. Naveo je i da je prije otmice poznavao samo četvoricu optuženih. Poslovne odnose imao je samo s Delevićem, jer su zajedno držali caffe bar “Kajak” i jednu tvrtku za preradu željeza. Partnerstvo su okončali u ljeto 2005., a navodno su se dogovorili da tvrtku preuzme Koljančić, a kafić Delević. Tvrdi da su njihovi računi ostali čisti i da nije bilo međusobnih dugovanja. - Otet sam ispred restorana Stari Mlin, gde sam došao na nagovor Milanovića. Popili smo piće i krenuli. Dok smo izlazili, on je inzistirao da ja idem prvi uz stubište. Došli smo do mog mercedesa i iz mraka su iskočili naoružani otmičari vičući: “Stoj, federalna policija!” - prisjetio se Koljančić. Pokušao se obraniti i udariti jednog od njih, ali su otmičari bili brojniji. Oborili su ga na pod i udarali šakama, nogama i pištoljima. Ruke su mu vezali lisičinama, a na glavu su mu navukli vreću i strpali su ga na zadnje sjedalo njegova mercedesa. - Pomislio sam da će me ubiti zbog nekoliko stotina eura pa sam jednog udario laktom i pokušao iskočiti. Tada mi je pokraj glave ispalio hitac iz pištolja. Opet su me tukli pa sam se pravio onesviješten - kaže Koljančić. Vozili su se 30-40 minuta. Kada su selotejpom vezali noge, ponovno je pružio otpor, ali je završio u prtljažniku u kojem je ostao cijelu noć. Zbog tragova je zgrušanu krv razmazivao po prtljažniku. Svako malo razgovarao je s istim otmičarom koji mu je tražio novac i uporno ga ispitivao je li nekome dužan. Kroz razgovore je shvatio da iza svega stoji Delević, što su mu i otmičari neizravno potvrdili. Poslije nekoliko sati dali su mu bocu s vodom - kišnicu, a jednom su dozvolili da izvrši malu nuždu. Prtljažnik su otvarali samo kada su razgovarali s njim i samo tada je uspijevao udahnuti svježeg zraka. Sljedećeg dana doveli su mu notara pred kojim je potpisao bjanko ugovore, namjerno mijenjajući izgled potpisa.
Cijev na potiljku
To je jedini put da su mu s glave skinuli vreću, ali tvrdi da ni tada nije puno toga vidio jer su mu na potiljku držali cijev pištolja i nije smio da se okrene. Nakon potpisivanja više puta su ga vozali, a potom i pretovarili u drugi prtljažnik, ali su se stalno vraćali na isto mjesto, što je poznao po zvuku kapije. Konačno, odvezli su ga na nepoznatu lokaciju i izvukli iz auta. Tada je već bio uvjeren da će ga ubiti. Međutim, otmičar s kojim je razgovarao uporno mu je govorio će ga ostaviti u životu, navodeći da se digla velika frka zbog njegovog nestanka. - Molio sam ga da mi pokaže lice, da znam tko će me ubiti. No, on je tada tražio da ispružim ruke. Skinuli su mi lisičine i na dlan mi je stavio sim-karticu od telefona. Potom mi je nježno skinuo jaknu govoreći da to mora učiniti jer na njoj ima i moje i njihove krvi te da je treba zapaliti. Potom me je okrenuo i rekao: “Nemoj da bi se okrenuo, pa da sve zaje...” Nisam znao kako se ponašati i mislio sam - ima Boga, neće me ubiti. Kad mi je skinuo kapuljaču, uhvatio me za rame i rekao: “Koljo, ništa mi nisi dužan i znaj da ima ljudi kojima možeš vjerovati i nikad ne znaš kada ti neki “čovik” može valjati, a onda je otišao - zaključio je Koljančić.
