Žarište bh. krize sa sarajevsko-banjalučke “fronte” prebacilo se na relaciju Sarajevo-Mostar. Politički odnosi između Bošnjaka i Hrvata bili su lošiji jedino za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga oružanog sukoba. Dvije političke elite tek su posljednjih dana ponovno sjele za stol kako bi se napokon otkočili razgovori o uspostavi državne vlasti. Četiri su ključne stvari dovele do katastrofalnih odnosa između dvaju naroda. Prije svega, nepravedno sklepana daytonska struktura koja je osuđena na propast. Drugo, hegemonistička politika dijela bošnjačke političke elite, pretočene u Zlatka Lagumdžiju i Sulejmana Tihića, koja u potpunosti ignorira izbornu volju jednoga cijelog kolektiviteta.

Hrvatsko pitanje

Treći čimbenik je potpuno zanemarivanje hrvatskoga pitanja od Washingtona i Bruxellesa, čiji su trećerazredni činovnici bosanskohercegovačku krizu sveli na pitanje odnosa Bošnjaka i Srba, pritom potpuno zanemarujući Hrvate. Četvrti čimbenik je potpuno bauljanje i lutanje te neiskrenost i nedosljednost u pokušaju rješavanja hrvatskoga pitanja - od strane hrvatske političke elite. No, izlaza iz začarane situacije mora biti. Bilo ga je i u puno težim i gorim vremenima. Ključ u ruci drži dio bošnjačke političke elite - koja je i proizvela krizu. Prije svega, Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić trebaju odustati od nerazumnih hegemonističkih zahtjeva da upravo oni, umjesto hrvatskoga biračkog tijela, određuju tko će predstavljati Hrvate u izvršnim, pa čak i zakonodavnim tijelima vlasti. Formiranje vlasti na svim razinama od Srednjobosanske županije, preko federalne, do državne razine mora se vratiti u zakonske i ustavne okvire. Bošnjačka politička elita mora se odreći politike nadglasavanja Hrvata u federalnim tijelima vlasti. Treba se odreći i politike zaustavljanja i blokiranja razvojnih gospodarskih projekata na većinskim hrvatskim područjima.

Također, morala bi odbaciti destruktivnu politiku zabrane osnivanja TV kanala na hrvatskome jeziku u sklopu javnoga RTV servisa te pokušaje ukidanja izvođenja nastave u osnovnim i srednjim školama na hrvatskome jeziku. I najvažnije, mora se odreći politike zabrane Hrvatima da se teritorijalno organiziraju u sklopu federalne države u međunarodno priznatim granicama. Ni hrvatska politička elita nije imuna na nekorektne odnose. I ona se mora odreći svoje dosadašnje politike. Prije svega - neiskrenosti. Takva politika jest često odgovor na hegemoniju, no umjesto nje puno bolji odgovor je principijelnost. Dragan Čović i Božo Ljubić još jasnije, bez uvijanja, trebaju politički djelovati na utemeljenju hrvatske federalne jedinice. Također trebaju razuvjeriti Bošnjake da je suradnja Banjaluke i Mostara usmjerena protiv Sarajeva. Čović i Ljubić bi se trebali odreći i katastrofalnoga izbora kadrova u državnim i federalnim tijelima vlasti, kojima je u velikom broju slučajeva javno dobro na posljednjem mjestu, i čiji je prioritetni cilj stjecanje osobnoga imetka. Iako takvih pojava ima i kod bošnjačkih kadrova, Hrvati su ih u tom segmentu nadmašili. Hrvatski kadrovi često su izazivali sablazan i nevjericu u Sarajevu.

Bolja budućnost

No nije sve tako crno. Tijekom bošnjačko-hrvatskoga “hladnoga rata” ipak se događaju dvije iznimno pozitivne stvari, a koje bi se u budućnosti mogle pokazati ključnima u relaksiranju odnosa između dvaju naroda. Hrvati trebaju imati u vidu da velik broj bošnjačkih političara, intelektualaca, umjetnika, analitičara i novinara upozorava Zlatka Lagumdžiju da je njegova majorizatorska politika prema Hrvatima pogubna i nepravedna. S druge strane, Bošnjaci trebaju imati u vidu da se danas za opstojnost Bosne i Hercegovine nitko ne bori koliko legitimni predstavnici Hrvata okupljeni oko HNS-a. I jedna i druga činjenica su zalog za bolju budućnost i stabilizaciju odnosa između dvaju naroda.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”