Imao je tek 12 godina kada se u njegovu selu prvi put zapucalo, a samo godinu dana poslije i njega su regrutirali, gurnuli mu oružje u ruke te zauvijek ukrali djetinjstvo. On je Ishmael Beah, u svijetu poznat kao nekadašnji dječak-vojnik iz Sijera Leonea, a danas 38-godišnji UNICEF-ov ambasador dobre volje koji promiče svijest o opasnosti nasilja diljem svijeta. Gostovao je i u Zagrebu, gdje je svoju životnu priču podijelio na UNICEF-ovoj konferenciji „Djeca su naš najvažniji posao”.
Instink preživljavanja
– Imao sam mirno i sretno djetinjstvo. Mislim da sam ga, kao i sva djeca, uzimao zdravo za gotovo. Imao sam dva brata i jednog dana sam sa starijim otišao slušati kazete. Odjednom se počelo pucati, ljudi su bježali, posvuda je bilo krvi. Sjećam se jedne majke koja je trčala s djetetom u naručju i preživjela je samo zato što je metak pogodio tu bebu koju je držala – počinje svoju priču Beah koji više nikada nije vidio svoju obitelj, a tek je poslije saznao da su svi stradali. Jedno je vrijeme bježao s bratom, a onda su se i razdvojili.
– Bilo je dosta djece koja su ostala sama i nekako su nam odmah proradili instinkti za preživljavanje. Po danu smo se skrivali u šumi, a po noći bismo bježali što dalje od sukoba. Bili smo gladni i žedni danima, no u tom sam trenutku, iskreno, izgubio i želju za preživljavanjem s obzirom na to da sam ostao bez obitelji – priznaje Beah, koji ističe da su mu u tim trenucima jedina nada bile riječi njegova oca: “Dok si živ, uvijek se nešto dobro može dogoditi.” On je stoga sigurnost, kao i mnoga djeca, potražio u vojnom centru u kojem su ih regrutirali. Građanski rat koji je bjesnio u Sijera Leoneu od 1991. do 2001. između pristaša vlade i gerilskog pokreta bio je, naime, poznat po izrazitoj brutalnosti te djeci-vojnicima. Bilo ih je na tisuće. – Imali smo puno oružja, a kako bi nam ubili emocije i strahove, dali su nam i puno droge. U tim bi se godinama djeca trebala igrati, a mi smo bili u ratu. No nitko od djece nije plakao, samo se sjećam noćnih mora – govori te dodaje kako se puno pucalo, a teško se u tim uvjetima raspoznavalo tko je neprijatelj. Ipak, oružje im je bila jedina nada da prežive još jednu sekundu, minutu, dan, mjesec…
Ishmael Beah u ratu je bio ukupno tri godine prije nego što je spašen, a ističe kako je svaki dan bio nasilniji od prethodnog. – Jednog su dana do nas su došli neki ljudi i nakon pregovaranja sa zapovjednikom preuzeli su nas i uzeli nam oružje. Bio sam jako uznemiren zbog toga, nisam znao tko su, mislio sam da su trgovci. Na jaknama im je pisalo UNICEF – prepričava Beah, koji je potom više od pola godine proveo u rehabilitacijskom centru. Mnogi od njegovih “suboraca” nisu preživjeli, od onih koji jesu većina su invalidi, a svima im je bilo izrazito teško vratiti se svakodnevnom životu. – S nekima sam i dalje u kontaktu. Neki i dalje žive u Sijera Leoneu, dok su neki u Londonu, Australiji, Kanadi, SAD-u… – kaže Beah, koji danas kao UNICEF-ov ambasador radi upravo s djecom koja su preživjela pakao rata. Njegova im pojava, naime, daje nadu da je oporavak moguć i da postoji život nakon rata.
Objavio knjigu
– Nisam više znao kako živjeti kao civil. U Sijera Leoneu su djecu vojnike stigmatizirali, a u SAD-u nisam htio da ljudi znaju za moju prošlost. Ne zato što sam se bojao kako će reagirati, nego zato što nisam htio da znaju da se nešto tako uopće može dogoditi, nisam im htio uzeti tu nevinost. Većini mojih vršnjaka najveći su problemi bili ispiti – ističe Beah te se prisjeća da su ga često u školi smatrali čudnim jer je stalno bio sretan.
A on je, ističe, bio sretan jer je živ. Nakon nekog vremena odlučio je o svemu što je proživio napisati knjigu koja je danas veoma poznata u svijetu. – Jednom su me u školi pozvali na paintball, a ja nisam znao što je to. Nikome nije bilo jasno kako sam tako dobar u pucanju, a ja sam im rekao da su očito dobri učitelji. Poslije, kada je knjiga izašla, sve im je bio jasno – prisjeća se kroz Beah koji unatoč tome što o svojim iskustvima priča kroz anegdote i dalje ozbiljno progovara o problemu nasilja. – I dalje imam to u sebi. Kada sam ovdje u prostoriji, razmišljam kojim bih putem najbrže pobjegao kada bi došlo do sukoba i kako bih se obranio. Nekada sam sebe nasmijem zbog toga. Ne želim nešto takvo za svoju djecu, niti za bilo koje drugo dijete na svijetu – zaključuje.
