Dragoljub Đuričić (66) je bubnjar čiji je ritam pratio mnoge slavne glazbenike s ovih prostora. Da se nabroji s kim je sve surađivao, trebale bi nam najmanje dvije - tri stranice teksta. A svirao je s najvećima: Vlatkom Stefanovskim, Davorinom Popovićem, Oliverom Dragojevićem, Zdravkom Čolićem, Kornelijem Kovačem, Đorđom Balaševićem... Odsvirao je više od 6000 koncerata na pet kontinenata, snimio 100 albuma i skladao glazbu za dvadesetak kazališnih predstava i balet. O njemu su snimani filmovi, pisane knjige, a posljednje vrijeme uživa svirajući po svijetu.
Dragoljube, nije vam nepoznat ovaj prostor, ni grad Mostar?
- Ja se ovdje osjećam kao doma. Obožavam Mostar. Mi u Herceg Novom govorimo isto kao Mostarci. Dobro, ima malo razlike u melodici, ali to je u priliku to. Dakle, dijalektika i riječi te mirisi, biljke i ljudi, cijelo ovo podneblje je slično, da ne kažem isto. Sve ovo, od Neretve dolje prema Jadranskome moru, do Herceg Novog, pa možda do Kamenara, isto je podneblje. Već tamo iza malo je drukčije. Osjećam se stvarno kao da sam domaći, gdje god se okrenem mislim Novljani su oko mene, a ono Mostarci.
U Mostaru ste opet bili sa Zdravkom Čolićem, i to na stadionu. Bili ste ovdje s njim u nekoliko navrata?
- Ja više i ne znam koliko sam puta točno svirao na stadionu u Mostaru. Možda ima nogometaša koji su istrčali manji broj puta na ovaj teren od mene (smijeh). Svirao sam ovdje 1978. godine prvi put. Bila je to turneja “Putujući zemljotres” sa Zdravko Čolićem, pa sam nakon toga ovdje dolazio na neke skupne koncerte s Leb i sol, zatim sam svirao jedanput s grupom Kerber i s Yu Grupom. Ali s Čolom sigurno jedno četiri - pet puta, samo u ovom tisućljeću. Gledajte, Čolini koncerti definitivno su najveća i najbolja zabava na Balkanu, a i šire. To je baš pravi dernek, i nigdje se ne možete tako provesti kao na njegovu koncertu.
Iza vas je dosta impresivna karijera. Rijetko se koji glazbenik s ovih prostora može pohvaliti takvom biografijom ? Koja vam je faza najdraža?
- Znate kako je... To vam je kao da imate petero djece pa ne znate koje vam je draže, a nitko od njih nije hendikepiran. Dakle, ovako sve u životu ima svoje vrijeme, a najbolje je vrijeme ono u kojem si sada. Svako sjećanje je lijepo, pogotovo ako se na nešto možete nasloniti, ali ne bi ništa vrijedilo kada bih ja sad živio godine koje su prošle. Bio bih polumrtav, u svome razmišljanju i svojoj glavi. Još uvijek imam energiju kao da bih sutra mogao osnovati neki novi bend i početi raditi nešto posve novo. A to je valjda vrlina nas glazbenika i umjetnika. Umjetnici su uvijek bili kozmopoliti. Moram priznati da se neki i danas ljute jer ja često spomenem kako nas je vrijeme u kojem smo odrastali učilo kozmopolitizmu, pa nas je rock and roll učio kozmopolitizmu. Glazba je širok pojam i najrasprostranjenija je umjetnost te najmanje zamjera ikome išta. Dakle, na tisuću načina život me u onome vremenu u kojem sam ja živio i rastao napravio ovakvim tako da ne mogu izdvojiti nešto posebno. Iako, možda sam najviše umjetnički dao u grupi Leb i sol, dok sam, recimo, najenergičnije nastupe imao s Čolićem. Bila je tu u međuvremenu i Yu Grupa, pa Kerber, pa ponovno Leb i sol, Đorđe Balašević, s Kornelijem Kovačem dosta sam surađivao. Ipak, na jednu stvar ponosan sam iz sve snage, a to je da sam u ono vrijeme, dok još Oliver Dragojević nije imamo prateći orkestar, često ga pratio sa svojim orkestrom u Beogradu. Ponosan sam na to poznanstvo i druženje.
A jeste li ponosni na ovo danas što radite s vašom bunjarskom trupom?
- Uskoro će dva desetljeća kako ja to radim. Obišao sam puno zemalja Europe, svirao na pet kontinenata, sa svojim bubnjarima bio sam u Šangaju i u Pekingu pa u Manili, u Indoneziji. Svirao sam u Ruskoj drami, svirao sam za državni vrh Ukrajine, pa sam nastupao u crkvi sv. Nikole u Bariju za sve političare i vodeće crkvene velikodostojnike Apulije i juga Italije, što je bilo zaista impresivno.
Kakve reakcije bude vaši nastupi?
- Ma ritam je čudo. Glazba je bazirana na ritmu, a život se osniva na njemu. Ako srce ne otkuca tri puta u ritmu, četvrti put neće ni otkucati. Ja volim ljude koji se smiju, a ne volim ljude koji se podsmjehuju. Onda onaj koji se pokuša podsmijehnuti, pa mu to preraste u smijeh, e onda je on pobijeđen, odnosno sam sebe je pobijedio. Kada sam sebe pobijedi, svi smo pobijedili. E, takve reakcije budi. Ritam je apsolutni pokretač svega na svijetu. Da nema ritma, ni planeti se ne bi okretali ovako kako se okreću - besprijekorno. Meni je ta ideja sama po sebi došla i spojila se s mojom energijom i buntovnošću. I da, nema dobrog orkestra bez dobrog bubnjara.
Već dugo vas neki svrstavaju među najveće svjetske bubnjare. Možete li nam kazati koji su vama bili bubnjarski uzori i kakvi su bubnjari danas u odnosu na ono vrijeme kad ste vi počinjali?
- Ja sam rastao u jednom drugom vremenu. Prvi bubnjar koji je skrenuo pozornost meni kao klincu bio je Keith Moon iz grupe The Who, kasnije su se pojavili Zeppelini 1968. godine, i mislim da je jedan od najboljih bubnjara svijeta u rock and rollu upravo John Bonham. Kasnije se javljalo dosta “crnih” bubnjara, od Billyja Cobhama do Lennyja Whitea, a danas imamo toliko dobrih bubnjara da to više nije normalno. Međutim, ona bit koja je najvažnija u svakome trenutku je što to čovjek, koji kroz sredstvo komunikacije koje se zove bubanj, sa sobom nosi, kaže i prenosi.
Znači, bitno je ono što je u čovjeku i kako to prenosi na ljude. Nešto kao što je to radio veliki Bernard Purdie.
Svirao sam ovdje 1978. godine prvi put. Bila je to turneja “Putujući zemljotres” sa Zdravkom Čolićem pa sam nakon toga ovdje dolazio na neke skupne koncerte s Leb i sol, zatim sam jedanput svirao s grupom Kerber i s Yu Grupom. Ali s Čolom sigurno jedno četiri - pet puta, samo u ovom tisućljeću
